Saga o ženskim guzama

Poslušaj rodjače Jokane. Ja ne volim pisati komentare, pogotovo političke, dok se ne stiša medijska buka i ne smire građanske i političke strasti, pa ti pišem malo u zakašnjenju. Premda ne znam što ću ti reći novoga, ono malo što znam o našoj politici to sam doznao iz vaših medija i uradaka vaših žurnalista. U zadnjem postu sam pretpostavio na kakve će komentare i reakcije naići progon objavitelja Registra branitelja, jer kako vaš komentator kaže, da je zastario i neupotrebljiv, te da to nije pitanje s kojim se treba baviti naša Vlada. Rođo moj, mi Jadranku Kosor poslali u svijet da nas predstavi kao civiliziran i kulturan narod, tko je mogao pretpostaviti da će ona sa sobom ponijet onu našu seljačku crvenu torbu, ili kako je još zovu zobnicu. Meni je od stida obraz crvenio gledajući kako s njom vitla, niti zna gdje će s njom, a gdje sa sobom. Srećom vaš Obama je spretan i snalažljiv pa se pobrinuo raspetljat našu predsjednicu vlade od njezine torbe. Tek što ju je otpetljao  zapetljala se Jadranka, pa ne zna gdje ide ni što radi. Priskočio opet spretni Obama pa je uputi u pravom smjeru. Na večeri zapetljala se opet Jaca sa svojim mozgom, pa poput pančevačke šiparice traži autogram od svog idola Obame. Vidjevši kako Obama spretno otpetljaje, ozvala ga je u posjet Hrvatskoj da i ovdje kod nas raspetlja sve što je njezin HDZ zapetljao.  

Nije zabrinjavajuće što se Jadranka Kosor zapetljala na međunarodnoj političkoj sceni, koliko petljanje u stvari izvan domene njene stručnosti, konkretno u ovom slučaju njezinu intervenciju da se scena s djevojke u kupaćem kostimu iz promiđbenog spota za ovu turističku sezonu izbaci. Možemo prijeći preko toga, jer smo navikli da se često petlja u stvari za koje nije dorasla, ali se teško pomiriti činjenicom da je struka ( turistička i markentiška)  postupila po naređenju, te odmah izbacila spornu scenu  i tako pala na ispitu svoje stručnosti, ili potvrdila kako kod nas struka preveć olako pada pod upliv politike. Od kada je predsjednica naše Vlade započela tu temu, cijela hrvatska javnost  jedino je s tim  zaokupljena, na poslu ili kafiću ne priča se o ničemu osim o tom spotu i guzicama. Svrstale se na njenu stranu ženske udruge, zaključile da je spot seksistički te da eksploatira ženske obline s jedinom svrhom prodaje proizvoda. Da su fratri izrekli ovakav sud moglo bi se to nekako razumjeti, ali je čudno da se na već klasičan bikini zgražaju žene, samozvane braniteljice ženskih prava, jer upravo su se ženske udruge izborile za bikini i više od toga: da se žena nekažnjeno pokazivati gola kad želi i kome želi, pokazivati guzicu kako hoće i kome hoće, da se može javno ljubiti u parku s muškarcem ili drugom ženom, da ne mora dojiti svoje dijete, jer bi joj se cice mogle objesiti, da joj dijete može napravit onaj koga ona poželi i kad poželi, da može, nakon lošeg seksa s mužem otići drugom muškarcu koji će taj posao završi do kraja uspješno, Ne mora znati tko joj je dijete napravio, a kada rodi može ga ostaviti u sandučić ugrađen u zidu  socijalne ustanove - bez ikakvih podataka, može... O svemu tome Jadranka Kosor   i naše udruge nemaju što reći, a smeta im sasvim pristojna fotografija žene s bikinijem. Treba priznati da to mišljenje  ne potiće od feminističkih udruga, to je tek eho   predsjednice Vlade s kojim joj papagajski iskazuju  žensku solidarnost, pa  teško je u tome naslutiti trunčicu borbe za ženske slobode i prava. Bilo bi ispravno, ako su  udruge zaista ženske, da su napale Jadranku Kosor zbog političkog stava i dijelovanja s kojim se  suspendiraju stoljetne borbe za prava i slobode žena.
kapitalističko društvo  podrazumjeva jednakost šansi, a hoće li žena pokazati svoju guzicu to je stvar njenog izbora, a ne politike i ženskih udruga u kojima sjede žene što sve više sliče muškarcima.

Srećom,  u grčkoj starini te u  vrijeme Rafaela i Botticelija bile su suvišne ženske udruge, pa su umjetnici neometano mogli prikazivati žensko tijelo u komercijalne svrhe -  bilo u hramovima ili ulicama svojih gradova. Čak ni svemoćna crkva nije imala ništa protiv golotinje ako je ona služila promicanje njezinih interesu, pa na stropu Sikstinske kapele ima više golih tjelesa nego kod nas na najposjećenijom plaži u žiži turističke sezone. Na žalost, grci nisu smatrali žensko tijelo naročito lijepim, pa su izrađivali muške aktove.  Mikelanđelo, zaljubljenik  u grčku i rimsku umjetnost, muškim aktovima uvjek dodavao nešto forme ženskih guzica, bokova i bedara. Evo rodjače moj ni danas se još  ljudi nisu dogovorili da li su ljepše muške ili ženske guzice. Marketinško prikazivanje ženskih guzica nije nikakva novina, srećemo ih na reklamama od igle do svemirskog broda,  to je stvarnost i mi tu ništa ne možemo. Ne možemo protiv toga ništa, jer je to biznis, a uz to ne postoji žena koja svoje guzice ne bi voljela vidjeti u Vogu. Svaka žena, ma kakve guzice imala često ih gleda u ogledalu, divi se lijepim guzicama drugih žena. Ali te guze kakve bi željela imati, nisu samo dar prirode, za ljepotu treba novac, za liposukcije  za fitnes sale, za kreme. Kerumove radnice imaju plaću nedovoljnu za održavanje golog opstanka zbog prirodnih osobina unajmljuju i koriste tamo gdje je potreban dosadan kapitalistički rad gdje je potrebno dugo sjedenje, primjerice na blagajnama i šalterima. Pa ipak do sada nismo čuli te lažne moralizatore i braniteljice ženskih prava da su digli svoj glas protiv takve eksploatacije. Što više, zalažu se da im se produži radni vijek i tako produže  eksploataciju i unagrđenje tih predivnih oblina kojima su se umjetnici, te muškarci bez umjetničkih sklonostima milenijima divili i štovali. Zbog općemuškog, bolje reći općeljudskog  zanimanje za žensku guzu, prirodno je da  se eksploatira u markerinške svrhe. Kad je zanimanje za žensku guzu počelo? Izgleda oduvjek, od zametka vrste koju danas zovu ljudi. Bilo je to na početku njušenjem i pipanjem, a ni do sada od toga nismo daleko odmakli. Zbog toga je prirodno da tu psihološku kompontu koriste marketinške tvrtke u reklamama proizvoda svojih klijenata. Pogotovo je prirodno da zemlje koje reklamiraju svoju turističku ponudu i nude odmor strancima na svojim plažama u svoje spotove uklope lijepe preplanule stražnjice mlade djevojke. A hvala bogu, na našim plažama su dijevojke mnogo obnaženije od one na spornom spotu i to ne smeta ni Jadranki Kosor niti ženskim udrugama.


Ostavimo po strani  umjetničku komponentu, mene više zanima sociološko - klasno  promatranje ženskih guzica. O ovom pitanju ne govore ništa braniteljice ženskih prava. O strpljivim ženskim guzicama, koje su po svojim prirodnim osobinama, osim onog što će nam prvo pasti na um, sjede na šalterima, blagajnama trgovinskih lanaca te proizvodnim lancima za šivačim strojevima konfekcijskih poduzeća. Takvih ženskih guza je na ovom svijetu najviše  U osvit čovječanstva žena  se specijalizirala za taj rad sjedenjem: praviti obitelji mokasine, šivati odjeću od životinjskih koža, čuvati vatru na ognjištu, a za to je trebalo  dugo ostati kod kuće, jer su joj tu djeca i toplina spilje.  Muškarac je bio taj koji je prkoseći stihijskim elementima prirode morao ići u lov na mamute, obarati stabla za ogrijev i braniti  obitelj od zvijeri i suparničkog plemena, a u kasnijim epohama  ići u dugogodišnje ratne pohode. Prirodno, guzica muškarca razvijala se i evoluirala u drugom pravcu, razvili su se mišići koji su joj dali prednost nad ostalim lovcima, razvili su se mišiči koji  apsorbiraju i otpuštaju energiju udara kod gonjenja životinje, pa je mogao trčati veoma dugo dok životinja ne padne od iznemoglosti. Za razliku od debelih  ženinih butina koje se  kod hodanja taru, muške su tanje, zbog toga bolje prilagođene za lov i dugo trčanje.    Kroz milenije ženske guzice su evoluirale - površina za sijedenje postala jer veća i podstavljena masnim jastucima, i na njoj je centar ravnoteže cijelog tijela kao kod ruske babuške. Ali braniteljice ženska prava nemaju vremena baviti se tim vrijednim radničkim guzicama, obučenim u sliperice, po kojima su modrice i žuljevita otvrdnuća, po kojima se crvene točkice bubuljica. Ove i ovakve najviše se eksploatiraju na svim kontinentima i društvenim sustavima, mnogo dramatičnije od onih koje poziraju fotografima i publici na revijama ženskog rublja. Na žalost u kapitalizmu je sve što sljudi nude na tržištuje roba  - maloljetne djevojčice, ljudski organi, razne droge i alkoholna pića.   Na žalost, mnoge mlade žene odlučile su svoje guzice pretvoriti u robu, danas ne posredstvom trgovaca robljem,  već svojom voljom   s potpisanim ugovorom koji ih obvezuje. Ni jedna od njih ne misli da je to eksploatacija , već suprotno, put do slave i bogatstva. U suprotno ih ne mogu uvjeriti otac i majka a kamo li braniteljice ženskih prava. Djevojčice već od djetinjstva ulažu mnogo truda za njegovanje svojih guza. Zašto? Samo zato što je kapitalizam logizirao takvu vrijednost. Protiv ovog ženske udruge ne mogu učiniti ništa, zbog toga ništa ne čine. One brane njegovane guzice, sa turističkih promiđbenih spotova.   Te osunčane guzice, pripremljene i izježbane za njhanje pred očima kakvog starog milijardera. Ispoliranih  kozmetičkim preparatima, našminkanim za pokazivanje i zavođenje i:- ništa više.  Da je Marija Kiri danas među živima i ona bi tako radila, to bi joj pomoglo  osigurati udobniji laboratorij za svoje eksperimente, jer danas - više nego ikada - žena s lijepim guzama lakše se probija kroz život. 


O ovoj temi može se govoriti i kulturološki. Glomazne, kao sa skulptura pretpovjesnih boginja, vole niži radnički slojevi i  stanovnici naših ruralnih područja - poželjno je da između polutki strši čekinjasta dlaka - što gušća, to bolje. Glatke i male jabučaste guze, a u zadnje vrijeme sve više dječije, draže su urbanom stanovništvu, i populaciji vezanoj za šou biznis koja je podložna modnim trendovima. Kroz epohe i evoluciju ženesu su se mnogo izborile za svoju guzu, te s guzom osigurala sebi udobniji društveni položaj, sve do trenutka dok se braniteljice ženskih prava nisu protiv toga pobunile tražeći za žene ista prava kao za muškarce. Boljeg oružja od svoje guze za ostvarivanje svojih prava i  interesa žene još nemaju, pa je prirodno da im poklanjaju toliku pažnju, kao što ratnik poklanja svom konju, njegovoj ormi i svom oružju. Treba ih poslati u rudnike, za krovopokrivače, drvosječe, treba ih šibati sve dok ne nadmaše muške rekorde u atletici, treba ih gurnuti u ring s muškim bokserima. Ukratko, u ženama treba uništiti svu ženskost  -  ćednost  i ljupkost, te ono što je u ženi evolucija učinila i ono za što se žena uspjela izboriti kroz evoluciju, sada treba vratiti na početak. 

Tajni Registar branitelja ne postoji

Registar branitelja je objavljen, a javnost se zabavlja naklapanjem tko ga je mogao objaviti. Predsjednik države Ivo Josipović pretpostavlja da je to još samo jedan od Vladinih trikova. Bez obzira tko ga je objavio , u registru se ništa spektakularnog ne može naći. Šturi podatak da je "Marko Marković" (bez mjesta i godine rođenja, bez imena oca, bez podataka o prebivalištu ) bio u neko vrijeme u nekoj od postrojbi ili "postrojbi" , ne govori ništa o kojoj se osobi radi. Sramotno je što se oko ovakvih trivijalija bespotrebno troši vrijeme i dodatno zamućuje mediski prostor. Jedina primjetljiva nelogičnost u registru je priznavanje braniteljskog statusa, jednako pripadnicima civilne zaštite kao pripadnicima borbenog sektora. Ali, ni to nije tajna, jer to javnosti već poznato. Svako angažiranje policije za otkrivanje objavitelja takve "tajne" građanima je smiješna pojava, možemo zamisliti koliko je tek smješna međunarodnoj javnosti. Koliko se god organi gonjenja trudili sročiti optužnicu, krivičnog djela za objavljivanje ovakvih podataka nema - čak ni kod nas u Hrvatskoj - pa je svaki trud uzaludan. Sva trabunjanja interesnih grupa okupljenih oko Vlade i vladajuće stranke, da se radi o nekoj veleizdaji odavanjem tajne su plitka i smiješna. Još višu blamažu izazvat će traženje od Amerike da dostavi Hrvatskoj podatke objavitelja, jer tamo serveri s tajnim domenama su registrirana da zaštite slobodu informiranja, mišljenja i govora, te tajnost osobe koju totalitarni režimi zbog toga progone. "Možete im stavit soli na rep" - kaže se u narodu.

No međutim, Među radoznalim građanima u opticaju je jedna drugačija apriča. Tvrdi se da je registar pronađen u keš memoriji loše kleniranih hard diskova zastarjelih računala koje je Ministarstvo obrane koncem 2005. rashodovalo i bacilo na Jakuševac. Ako ovo nije istina onda branitelji imaju razloga za sumlju u vjerodostojnost podataka koje Registar krije, jer je netko izvan nadzora i kontrole imao administratorske ključeve za bazu podataka Ministarstva obrane. Taj isti mogao je ubacivati lažne podatke i imena lažnih branitelja.

Eevidno (to nije tajna) mnoge nepravilnosti braniteljski registar krije, što je iz dosadašnjih saznanja poznato braniteljima i široj javnosti. Velika većina branitelja nemaju ni koristi ni štetu od toga što su zavedeni u taj registar, pa s njegovim objavljivanjem za njih ne mogu nastati štetne posljedice, ali je prirodno da ih zanima kakvi paraziti iz njegova susjedstva među zaslužne povlastičare zavukli. Ako je Zakon o zaštiti osobnih podataka kočnica za objavu registra, Vlada (kad bi imala političku volju) može preko Weba sakupiti pristanak te velike većine branitelja. Takvu stranicu je napravila država Kanzas za svoje veterane. Na toj internetskoj stranici svatko ponaosob mogao bi odlučiti koje će osobne podatke vezane za obranu suvereniteta Republike Hrvatske učiniti javnim. Oni branitelji koji su za potpunu tajnovitost registra neka i dalje budu tajnoviti, to je njihovo pravo izbora. Normalno, to nije stvar pojedinca, to bi trebala organizirati Vlada.   "Objavljeni podaci su neitiniti, to su stari podaci iz 2006., koji su korišteni za izradu novog registra" - izjavio je ministar obrane B. Vukelić. Komu vjerovati ako ne Vukeliću: Novi Registar rađen je na temelju neistinitih podataka, pa je upitno hoće li i ovaj biti istinit. Ovo je samo još jedna potvrda da registar treba dati na uvid široj javnosti i braniteljima da o njemu dadu konačan sud.

Tko god je objavio registar nije baš informatički nepismena osoba, dobro je upoznat sa međunarodnim normama o slobodi informiranja, slobodi govora i mišljenja, te zaštiti osobnih podaka. Objavio je dio podataka koji nigdje nisu tajna i zadiranje u osobnost. Nama na ovoj strani je neshvatljivo, ali američkim zakonom je dozvoljeno mnogo više. Bilo da je registar hakiran, ili publiciran,  iznutra iz sustava, potpunija verzija, kakvu percipira javnost, nije ni mogla biti objavljna, zbog toga što bitno drugačiji registar u bazi Ministarstva obrane ne postoji. Razlika između starog Registra iz 2006. i novog  moguća je jedino u broju branitelja koji se u njemu vode, te naknadno, u poraću pisanim izjavama o ratnom putu - ako je branitelj od svog zapovjednika to tražio. Sve to i mnogo više, po standardima demokratskih društava su podaci  dostupni javnosti. Pa ipak mislim da Registar treba držati u tajnosi, ali ne zbog nekih tajnovitih sadržaja, nego zbog sramotno niske razine profesionalnosti s kojom je napravljen. Takvog registra srami se ministar Vukelić i Jadranka Kosor, pa se pravdaju tvrdnjom da je na internetu objavljena neka njegova  pokusna verzija.  Kao da drugim riječima kažu "Registar nije objavljen, prekinite istragu oko toga".  Već se naslućuje da na svijetlu dana krivca za objavljivanje ove sramote od registra nema, treba ga tražiti u kriptama, isto onako što je Neron tražio krivce za potpalu Rima. U mraku pod zemljom, među demonima i šišmišima, ukazuje se prstom na tajnovitu družinu: "Obavještajno podzemlje".

Tuga zbog US ratnih veterana

Evo, rodjače moj - nagovorio me što ti, što žena i dica - nabavio ja internet, pa kljucam  po googlu. Već dica za mnom viču "Amerikanac", pa se bojim da će mi to ubuduće ostati ime. Što  se tiče kompjutora, prije bi mi metar u guzicu nego milimetar u glavu.
S internetom kao da mi je vrag u kuću ušao. Prije toga nisam znao što se u svijetu događa, a u ovin našim skučenom prostoru istina je što kaže fratar, što ne kaže on kaže mi prvi program HRT-a, a govore i misle uvjek isto : "poštivajte vlast, jer vlast je data od boga, onaj koji obnaša vlast je službenik gospodnji ...". Prije interneta bio sam sretaniji i spavao mirnije jer nisam razbijao glavu čija je istina istinita. Možebitno je   naše selo  premaleno  za više od jedne istine, pa se naša vlast se boji da ćemo se poklati ako svaki od nas bude imao svoju istinu. Naša vlast je odmah na početku kad je osnovana obznanila: "Hadeze zna sve!". I znadu rodjače moj, bez škole znadu sve. Ako je neko bolestan, oni znadu od kada će obolit i kojeg datuma mora ozdravit. Oni znadu tko tko je obolija zbog posljedica rata a tko nije. Bilo je jadnika koji to nisu znali, pa išli doktoru po lijek, eno ih još po ambulantama čekaju red, šakom trpaju tablete u usta i još nisu riješili braniteljsku invalidnost. Ko je kombinirao prihijatrijske lijekove s pravnim lijekovima iz prostorija HDZ-a, taj je na vrijeme riješio sve svoje probleme.

Evo zašto ti  rodjače moj ovo pišem. Jučer na internetu čitam da vaši vladajući  Demokrati dozvole da budu nekad upravu svojim zakletim neprijateljima Republikancima. Neki dan je u kongresu republikanac Michael McMahon iz R. Floride, zatražio od kongresa da se poduzmu žurno najšire mjere na državnoj razini za spriječavanje suicida u veteranskoj  populaciji. Navodi podatke iz ministarstva obrane, temeljene na statistici koju vodi ured za veterane, da je broj samubojstava među veteranima u odnosu na prethodnu godinu  porastao za 28 posto. "Ovo je problem koji nadilazi strančarenje" - izjavio je on. Isti upozorava: "Svijesni smo da prema toj vrsti bolesti uvjek postoji stigma, pa nije skrb oboljelih vojnika PTSP - a samo  stvar vojske, poteban je opći društveni angažman i uključivanje zdravstvene struke i znanosti, kako bi se smanjio broj samoubojstava među veteranima". Snažnu podršku daje i ministar obrane Rober Gates, izdvajući 50 milijuna dolara za početak akcije. Clarc Mardoch, viši savjetnik iz centra za internacionalnu sigurnost upozorava na kulturološku društvenu komponentu, te da je za destigmatizaciju potrbno opće političko djelovanje na svim razinama od lokalne do državne. Senator Benjamin L Cardin, upozorava da je primjećeno kako je s uporabom antidepresiva raste i broj samoubojstava u vojci, te predlaže šire znanstvene studije o toj povezanosti.

Tako sam kljucajući po googlu doznao, da osim psihijatrijske i farmakološke potpore, kongresmeni ulažu napore oboljelim od PTSP-a pružiti općedruštvena potporu, te olakšan pristup zdravstvu i državnim šalterima, izvorima informacija i pravnim savjetima i potporu države u riješavanju veteranskih problema.

Stjecajem povjesnih okolnosti, komunizam mi baždario moždane amplitude, pa sada rade na bazi 0,1 (kao komjutor) pa rezultat da je 10 + 10 = 100, nije baš svakome razumljiv. Zato tebe molim, kao rodjak rodjaka, da mi pomogneš riješiti dileme:

1. Dali su vaši kongresmeni zaista humani ljudi koje boli ljudska patnja, ili su  samo zabrinuti da će porast suicida među veteranima demoralizirati vojnike na bojišnicama? 

2. Hoće li Amerika poklonit istu pažnju i skrb Hrvatima koji ginu na vašoj strani i za vaše interese, kakvu kongresmeni obećaju američkim vojnicima oboljelima od PTSP-a ?

Vaši kongresmeni zaslužili su sve pohvale i čestitke, pa čak ako njhovo zalaganje za spriječavanje suicida među veteranima ne urodi nikakvim uspjehom - pokazali su barem humanu gestu. Kod nas niti Sabor, niti Vlada ni Ministarstvo branitelja nisu pokušali  kreirati programe za spašavanje života branitelja, štoviše stavovi vladajuće stranke i opozicije glede braniteljskih prava uvjek su bili divergentni.  Na početku srbijanske agresije na Hrvatsku  jedan je zabrinuti saborski zastupnik, vidjevši goloruku djecu kako se bore protiv dobro opremljene  Srbijanske vojske,apelirao na sabor da se nešto poduzme i pripremi , jer će svi dobiti "Vjetnamski sindrom." HDZ - ovski zastupnici (koji znadu sve), odgovorili su mu da je to nemoguće, jer oni se bore u svoj zemji, i obrambenom ratu.
 Kad je HDZ  izgubio izbore, 2000 došao Pančić za ministra branitelja i odmah na vratima Ministarstva napisao: PTSP ne postoji. Za njga ne postoji, a dokazano je da i zvijerad može oboljet od ove bolesti, to je primjećeno na slonovima kojima su ljudi ubili mladunčad. Za njega ne postoji, a Amerikanci svoje pse i mačke liječe od PTSP-a. 

Nakon toga HDZ 2003., kako bi se domogao vlasti, obećaje braniteljima da će sve riješit sve braniteljke probleme. HDZ, pobjedio na izborima, Jadranka Kosor -Jaca zasjela na fotelju ministra branitelja. Za oboljele od PTSP -a, ne postoje bolnice ni savjetovališta, nit je društvo pripremnjeno za prihvat, obitelji se sa bolesnikom ne snalazi najbolje. Onaj koji je sposoban ostvarit svoja prava, taj bi u  vašoj Nasi položio testove za astronauta. Velik dio oboljelih branitelja njih 1900 rađe je odabralo suicid, nego duševnu patnju i torture  državne administracije. Tadašnja ministrica tješi hrvatsku javnost, da se ne ubijaju samo branitelji,te da je suicid prisutan široj društvenoj zajednici.

Jadranka Kosor i njezina stranka zna kad će kod nas  PTSP prestat , pa 2004. Sabor donosi zakon po kojem oboljelim braniteljima, koji nisu podnijeli zahtjev za stjecanje sratusa HRVI  do 30. 12. 2005., to se pravo ubuduće neće priznavati.

Za životnu stvarnost vlast ne mari, a bolest ne prati zakone i propise. Iza svih rokova jedna priča nastavlja se ovako: Naš Bože vratio se iz rata zdrav. Brižan i marljiv radio u poduzeću i kopao njive, vječno vesel i nasmijan - do prošle godine na svetog Antu trebalo zaklat janje za proslavit dernek. Uzeo njegov brat nož, prikine grkljan, krv šiklja okolo. Od tog dana Bože nije svoj . Svijetlo u sobi noću uvijek mu je upaljeno. Budi ga vriska, eksplozije, pokolji. Dnevno popije pet litara vina, rakiju mu žena više ne nosi na pazar, jer je on sam popije. Više za ženu ne mari niti po njoj skače.Vidi žena da s njim nešto  nije u redu, uzela  njegovu   košulju, pa s njom gatavici u Šibenik "Neka žuta žena bila je u vašoj kući i ostavila čari"  - reče joj gatavica. U cijeloj našoj krajini nema jedne žuje, sve su gare, pa žena ne zna ko joj je mužu nabacija. " koja je žuja  našu kuću dolazila kad mene nije bilo" - priupita ga ona. Onda moj rodjače, Bože nju razvali šakom po nosu. Od tog dana i susjedi su obazriviji pa se manje šale s njim. Dijeca - kao što je oduvjek bilo - pametnija od svojih roditelja, vidjela da je ćaća bolestan, te ga   teškom mukom  uvjerila da porazgovara s doktorom. Dijagnosticirali mu neke šifre: F 43.1, F 62.0, F 33.2, i odredili šaku tableta dnevno. Ministarstvo zdravsva  izdalo mu riješenje da mu je bolest posljedica obrane suvereniteta Republike Hrvatske. Sada pokušava ostvariti HRVI, ali ne može jer kažu mu da je bolest kasno nastupila. 

Neliječeni ili neizliječeni naši branitelji još glavinjaju po ambulantama, zbog nepripremljenosti društva i društvene stigme mnogi su izbjegavali liječenje, a neki se počeli liječiti kad je već bilo kasno i bolest kronificirala. U takvoj situaciji pribjegavaju samoliječenju alkoholom i drogama. Duševno slabi i preosjetljivi dosta njih, ako ne dignu ruku na sebe pobiju svoju obitelj ili susjede. Život u našem društvu neizdrživ je zdravoj osobi, a kamoli bolesnoj. Mnogi naši branitelji napravili su suicid, jer je ovdje lakše umrijeti nego živjeti mrtav.
Eto moj rodjače, kakva će se briga vodit' o našimvašim  veteranima, kad se vrate k nama u Hrvatsku. Tako nešto nebi ni psu zaželija.