Saga o ženskim guzama

Poslušaj rodjače Jokane. Ja ne volim pisati komentare, pogotovo političke, dok se ne stiša medijska buka i ne smire građanske i političke strasti, pa ti pišem malo u zakašnjenju. Premda ne znam što ću ti reći novoga, ono malo što znam o našoj politici to sam doznao iz vaših medija i uradaka vaših žurnalista. U zadnjem postu sam pretpostavio na kakve će komentare i reakcije naići progon objavitelja Registra branitelja, jer kako vaš komentator kaže, da je zastario i neupotrebljiv, te da to nije pitanje s kojim se treba baviti naša Vlada. Rođo moj, mi Jadranku Kosor poslali u svijet da nas predstavi kao civiliziran i kulturan narod, tko je mogao pretpostaviti da će ona sa sobom ponijet onu našu seljačku crvenu torbu, ili kako je još zovu zobnicu. Meni je od stida obraz crvenio gledajući kako s njom vitla, niti zna gdje će s njom, a gdje sa sobom. Srećom vaš Obama je spretan i snalažljiv pa se pobrinuo raspetljat našu predsjednicu vlade od njezine torbe. Tek što ju je otpetljao  zapetljala se Jadranka, pa ne zna gdje ide ni što radi. Priskočio opet spretni Obama pa je uputi u pravom smjeru. Na večeri zapetljala se opet Jaca sa svojim mozgom, pa poput pančevačke šiparice traži autogram od svog idola Obame. Vidjevši kako Obama spretno otpetljaje, ozvala ga je u posjet Hrvatskoj da i ovdje kod nas raspetlja sve što je njezin HDZ zapetljao.  

Nije zabrinjavajuće što se Jadranka Kosor zapetljala na međunarodnoj političkoj sceni, koliko petljanje u stvari izvan domene njene stručnosti, konkretno u ovom slučaju njezinu intervenciju da se scena s djevojke u kupaćem kostimu iz promiđbenog spota za ovu turističku sezonu izbaci. Možemo prijeći preko toga, jer smo navikli da se često petlja u stvari za koje nije dorasla, ali se teško pomiriti činjenicom da je struka ( turistička i markentiška)  postupila po naređenju, te odmah izbacila spornu scenu  i tako pala na ispitu svoje stručnosti, ili potvrdila kako kod nas struka preveć olako pada pod upliv politike. Od kada je predsjednica naše Vlade započela tu temu, cijela hrvatska javnost  jedino je s tim  zaokupljena, na poslu ili kafiću ne priča se o ničemu osim o tom spotu i guzicama. Svrstale se na njenu stranu ženske udruge, zaključile da je spot seksistički te da eksploatira ženske obline s jedinom svrhom prodaje proizvoda. Da su fratri izrekli ovakav sud moglo bi se to nekako razumjeti, ali je čudno da se na već klasičan bikini zgražaju žene, samozvane braniteljice ženskih prava, jer upravo su se ženske udruge izborile za bikini i više od toga: da se žena nekažnjeno pokazivati gola kad želi i kome želi, pokazivati guzicu kako hoće i kome hoće, da se može javno ljubiti u parku s muškarcem ili drugom ženom, da ne mora dojiti svoje dijete, jer bi joj se cice mogle objesiti, da joj dijete može napravit onaj koga ona poželi i kad poželi, da može, nakon lošeg seksa s mužem otići drugom muškarcu koji će taj posao završi do kraja uspješno, Ne mora znati tko joj je dijete napravio, a kada rodi može ga ostaviti u sandučić ugrađen u zidu  socijalne ustanove - bez ikakvih podataka, može... O svemu tome Jadranka Kosor   i naše udruge nemaju što reći, a smeta im sasvim pristojna fotografija žene s bikinijem. Treba priznati da to mišljenje  ne potiće od feminističkih udruga, to je tek eho   predsjednice Vlade s kojim joj papagajski iskazuju  žensku solidarnost, pa  teško je u tome naslutiti trunčicu borbe za ženske slobode i prava. Bilo bi ispravno, ako su  udruge zaista ženske, da su napale Jadranku Kosor zbog političkog stava i dijelovanja s kojim se  suspendiraju stoljetne borbe za prava i slobode žena.
kapitalističko društvo  podrazumjeva jednakost šansi, a hoće li žena pokazati svoju guzicu to je stvar njenog izbora, a ne politike i ženskih udruga u kojima sjede žene što sve više sliče muškarcima.

Srećom,  u grčkoj starini te u  vrijeme Rafaela i Botticelija bile su suvišne ženske udruge, pa su umjetnici neometano mogli prikazivati žensko tijelo u komercijalne svrhe -  bilo u hramovima ili ulicama svojih gradova. Čak ni svemoćna crkva nije imala ništa protiv golotinje ako je ona služila promicanje njezinih interesu, pa na stropu Sikstinske kapele ima više golih tjelesa nego kod nas na najposjećenijom plaži u žiži turističke sezone. Na žalost, grci nisu smatrali žensko tijelo naročito lijepim, pa su izrađivali muške aktove.  Mikelanđelo, zaljubljenik  u grčku i rimsku umjetnost, muškim aktovima uvjek dodavao nešto forme ženskih guzica, bokova i bedara. Evo rodjače moj ni danas se još  ljudi nisu dogovorili da li su ljepše muške ili ženske guzice. Marketinško prikazivanje ženskih guzica nije nikakva novina, srećemo ih na reklamama od igle do svemirskog broda,  to je stvarnost i mi tu ništa ne možemo. Ne možemo protiv toga ništa, jer je to biznis, a uz to ne postoji žena koja svoje guzice ne bi voljela vidjeti u Vogu. Svaka žena, ma kakve guzice imala često ih gleda u ogledalu, divi se lijepim guzicama drugih žena. Ali te guze kakve bi željela imati, nisu samo dar prirode, za ljepotu treba novac, za liposukcije  za fitnes sale, za kreme. Kerumove radnice imaju plaću nedovoljnu za održavanje golog opstanka zbog prirodnih osobina unajmljuju i koriste tamo gdje je potreban dosadan kapitalistički rad gdje je potrebno dugo sjedenje, primjerice na blagajnama i šalterima. Pa ipak do sada nismo čuli te lažne moralizatore i braniteljice ženskih prava da su digli svoj glas protiv takve eksploatacije. Što više, zalažu se da im se produži radni vijek i tako produže  eksploataciju i unagrđenje tih predivnih oblina kojima su se umjetnici, te muškarci bez umjetničkih sklonostima milenijima divili i štovali. Zbog općemuškog, bolje reći općeljudskog  zanimanje za žensku guzu, prirodno je da  se eksploatira u markerinške svrhe. Kad je zanimanje za žensku guzu počelo? Izgleda oduvjek, od zametka vrste koju danas zovu ljudi. Bilo je to na početku njušenjem i pipanjem, a ni do sada od toga nismo daleko odmakli. Zbog toga je prirodno da tu psihološku kompontu koriste marketinške tvrtke u reklamama proizvoda svojih klijenata. Pogotovo je prirodno da zemlje koje reklamiraju svoju turističku ponudu i nude odmor strancima na svojim plažama u svoje spotove uklope lijepe preplanule stražnjice mlade djevojke. A hvala bogu, na našim plažama su dijevojke mnogo obnaženije od one na spornom spotu i to ne smeta ni Jadranki Kosor niti ženskim udrugama.


Ostavimo po strani  umjetničku komponentu, mene više zanima sociološko - klasno  promatranje ženskih guzica. O ovom pitanju ne govore ništa braniteljice ženskih prava. O strpljivim ženskim guzicama, koje su po svojim prirodnim osobinama, osim onog što će nam prvo pasti na um, sjede na šalterima, blagajnama trgovinskih lanaca te proizvodnim lancima za šivačim strojevima konfekcijskih poduzeća. Takvih ženskih guza je na ovom svijetu najviše  U osvit čovječanstva žena  se specijalizirala za taj rad sjedenjem: praviti obitelji mokasine, šivati odjeću od životinjskih koža, čuvati vatru na ognjištu, a za to je trebalo  dugo ostati kod kuće, jer su joj tu djeca i toplina spilje.  Muškarac je bio taj koji je prkoseći stihijskim elementima prirode morao ići u lov na mamute, obarati stabla za ogrijev i braniti  obitelj od zvijeri i suparničkog plemena, a u kasnijim epohama  ići u dugogodišnje ratne pohode. Prirodno, guzica muškarca razvijala se i evoluirala u drugom pravcu, razvili su se mišići koji su joj dali prednost nad ostalim lovcima, razvili su se mišiči koji  apsorbiraju i otpuštaju energiju udara kod gonjenja životinje, pa je mogao trčati veoma dugo dok životinja ne padne od iznemoglosti. Za razliku od debelih  ženinih butina koje se  kod hodanja taru, muške su tanje, zbog toga bolje prilagođene za lov i dugo trčanje.    Kroz milenije ženske guzice su evoluirale - površina za sijedenje postala jer veća i podstavljena masnim jastucima, i na njoj je centar ravnoteže cijelog tijela kao kod ruske babuške. Ali braniteljice ženska prava nemaju vremena baviti se tim vrijednim radničkim guzicama, obučenim u sliperice, po kojima su modrice i žuljevita otvrdnuća, po kojima se crvene točkice bubuljica. Ove i ovakve najviše se eksploatiraju na svim kontinentima i društvenim sustavima, mnogo dramatičnije od onih koje poziraju fotografima i publici na revijama ženskog rublja. Na žalost u kapitalizmu je sve što sljudi nude na tržištuje roba  - maloljetne djevojčice, ljudski organi, razne droge i alkoholna pića.   Na žalost, mnoge mlade žene odlučile su svoje guzice pretvoriti u robu, danas ne posredstvom trgovaca robljem,  već svojom voljom   s potpisanim ugovorom koji ih obvezuje. Ni jedna od njih ne misli da je to eksploatacija , već suprotno, put do slave i bogatstva. U suprotno ih ne mogu uvjeriti otac i majka a kamo li braniteljice ženskih prava. Djevojčice već od djetinjstva ulažu mnogo truda za njegovanje svojih guza. Zašto? Samo zato što je kapitalizam logizirao takvu vrijednost. Protiv ovog ženske udruge ne mogu učiniti ništa, zbog toga ništa ne čine. One brane njegovane guzice, sa turističkih promiđbenih spotova.   Te osunčane guzice, pripremljene i izježbane za njhanje pred očima kakvog starog milijardera. Ispoliranih  kozmetičkim preparatima, našminkanim za pokazivanje i zavođenje i:- ništa više.  Da je Marija Kiri danas među živima i ona bi tako radila, to bi joj pomoglo  osigurati udobniji laboratorij za svoje eksperimente, jer danas - više nego ikada - žena s lijepim guzama lakše se probija kroz život. 


O ovoj temi može se govoriti i kulturološki. Glomazne, kao sa skulptura pretpovjesnih boginja, vole niži radnički slojevi i  stanovnici naših ruralnih područja - poželjno je da između polutki strši čekinjasta dlaka - što gušća, to bolje. Glatke i male jabučaste guze, a u zadnje vrijeme sve više dječije, draže su urbanom stanovništvu, i populaciji vezanoj za šou biznis koja je podložna modnim trendovima. Kroz epohe i evoluciju ženesu su se mnogo izborile za svoju guzu, te s guzom osigurala sebi udobniji društveni položaj, sve do trenutka dok se braniteljice ženskih prava nisu protiv toga pobunile tražeći za žene ista prava kao za muškarce. Boljeg oružja od svoje guze za ostvarivanje svojih prava i  interesa žene još nemaju, pa je prirodno da im poklanjaju toliku pažnju, kao što ratnik poklanja svom konju, njegovoj ormi i svom oružju. Treba ih poslati u rudnike, za krovopokrivače, drvosječe, treba ih šibati sve dok ne nadmaše muške rekorde u atletici, treba ih gurnuti u ring s muškim bokserima. Ukratko, u ženama treba uništiti svu ženskost  -  ćednost  i ljupkost, te ono što je u ženi evolucija učinila i ono za što se žena uspjela izboriti kroz evoluciju, sada treba vratiti na početak. 

Tajni Registar branitelja ne postoji

Registar branitelja je objavljen, a javnost se zabavlja naklapanjem tko ga je mogao objaviti. Predsjednik države Ivo Josipović pretpostavlja da je to još samo jedan od Vladinih trikova. Bez obzira tko ga je objavio , u registru se ništa spektakularnog ne može naći. Šturi podatak da je "Marko Marković" (bez mjesta i godine rođenja, bez imena oca, bez podataka o prebivalištu ) bio u neko vrijeme u nekoj od postrojbi ili "postrojbi" , ne govori ništa o kojoj se osobi radi. Sramotno je što se oko ovakvih trivijalija bespotrebno troši vrijeme i dodatno zamućuje mediski prostor. Jedina primjetljiva nelogičnost u registru je priznavanje braniteljskog statusa, jednako pripadnicima civilne zaštite kao pripadnicima borbenog sektora. Ali, ni to nije tajna, jer to javnosti već poznato. Svako angažiranje policije za otkrivanje objavitelja takve "tajne" građanima je smiješna pojava, možemo zamisliti koliko je tek smješna međunarodnoj javnosti. Koliko se god organi gonjenja trudili sročiti optužnicu, krivičnog djela za objavljivanje ovakvih podataka nema - čak ni kod nas u Hrvatskoj - pa je svaki trud uzaludan. Sva trabunjanja interesnih grupa okupljenih oko Vlade i vladajuće stranke, da se radi o nekoj veleizdaji odavanjem tajne su plitka i smiješna. Još višu blamažu izazvat će traženje od Amerike da dostavi Hrvatskoj podatke objavitelja, jer tamo serveri s tajnim domenama su registrirana da zaštite slobodu informiranja, mišljenja i govora, te tajnost osobe koju totalitarni režimi zbog toga progone. "Možete im stavit soli na rep" - kaže se u narodu.

No međutim, Među radoznalim građanima u opticaju je jedna drugačija apriča. Tvrdi se da je registar pronađen u keš memoriji loše kleniranih hard diskova zastarjelih računala koje je Ministarstvo obrane koncem 2005. rashodovalo i bacilo na Jakuševac. Ako ovo nije istina onda branitelji imaju razloga za sumlju u vjerodostojnost podataka koje Registar krije, jer je netko izvan nadzora i kontrole imao administratorske ključeve za bazu podataka Ministarstva obrane. Taj isti mogao je ubacivati lažne podatke i imena lažnih branitelja.

Eevidno (to nije tajna) mnoge nepravilnosti braniteljski registar krije, što je iz dosadašnjih saznanja poznato braniteljima i široj javnosti. Velika većina branitelja nemaju ni koristi ni štetu od toga što su zavedeni u taj registar, pa s njegovim objavljivanjem za njih ne mogu nastati štetne posljedice, ali je prirodno da ih zanima kakvi paraziti iz njegova susjedstva među zaslužne povlastičare zavukli. Ako je Zakon o zaštiti osobnih podataka kočnica za objavu registra, Vlada (kad bi imala političku volju) može preko Weba sakupiti pristanak te velike većine branitelja. Takvu stranicu je napravila država Kanzas za svoje veterane. Na toj internetskoj stranici svatko ponaosob mogao bi odlučiti koje će osobne podatke vezane za obranu suvereniteta Republike Hrvatske učiniti javnim. Oni branitelji koji su za potpunu tajnovitost registra neka i dalje budu tajnoviti, to je njihovo pravo izbora. Normalno, to nije stvar pojedinca, to bi trebala organizirati Vlada.   "Objavljeni podaci su neitiniti, to su stari podaci iz 2006., koji su korišteni za izradu novog registra" - izjavio je ministar obrane B. Vukelić. Komu vjerovati ako ne Vukeliću: Novi Registar rađen je na temelju neistinitih podataka, pa je upitno hoće li i ovaj biti istinit. Ovo je samo još jedna potvrda da registar treba dati na uvid široj javnosti i braniteljima da o njemu dadu konačan sud.

Tko god je objavio registar nije baš informatički nepismena osoba, dobro je upoznat sa međunarodnim normama o slobodi informiranja, slobodi govora i mišljenja, te zaštiti osobnih podaka. Objavio je dio podataka koji nigdje nisu tajna i zadiranje u osobnost. Nama na ovoj strani je neshvatljivo, ali američkim zakonom je dozvoljeno mnogo više. Bilo da je registar hakiran, ili publiciran,  iznutra iz sustava, potpunija verzija, kakvu percipira javnost, nije ni mogla biti objavljna, zbog toga što bitno drugačiji registar u bazi Ministarstva obrane ne postoji. Razlika između starog Registra iz 2006. i novog  moguća je jedino u broju branitelja koji se u njemu vode, te naknadno, u poraću pisanim izjavama o ratnom putu - ako je branitelj od svog zapovjednika to tražio. Sve to i mnogo više, po standardima demokratskih društava su podaci  dostupni javnosti. Pa ipak mislim da Registar treba držati u tajnosi, ali ne zbog nekih tajnovitih sadržaja, nego zbog sramotno niske razine profesionalnosti s kojom je napravljen. Takvog registra srami se ministar Vukelić i Jadranka Kosor, pa se pravdaju tvrdnjom da je na internetu objavljena neka njegova  pokusna verzija.  Kao da drugim riječima kažu "Registar nije objavljen, prekinite istragu oko toga".  Već se naslućuje da na svijetlu dana krivca za objavljivanje ove sramote od registra nema, treba ga tražiti u kriptama, isto onako što je Neron tražio krivce za potpalu Rima. U mraku pod zemljom, među demonima i šišmišima, ukazuje se prstom na tajnovitu družinu: "Obavještajno podzemlje".

Tuga zbog US ratnih veterana

Evo, rodjače moj - nagovorio me što ti, što žena i dica - nabavio ja internet, pa kljucam  po googlu. Već dica za mnom viču "Amerikanac", pa se bojim da će mi to ubuduće ostati ime. Što  se tiče kompjutora, prije bi mi metar u guzicu nego milimetar u glavu.
S internetom kao da mi je vrag u kuću ušao. Prije toga nisam znao što se u svijetu događa, a u ovin našim skučenom prostoru istina je što kaže fratar, što ne kaže on kaže mi prvi program HRT-a, a govore i misle uvjek isto : "poštivajte vlast, jer vlast je data od boga, onaj koji obnaša vlast je službenik gospodnji ...". Prije interneta bio sam sretaniji i spavao mirnije jer nisam razbijao glavu čija je istina istinita. Možebitno je   naše selo  premaleno  za više od jedne istine, pa se naša vlast se boji da ćemo se poklati ako svaki od nas bude imao svoju istinu. Naša vlast je odmah na početku kad je osnovana obznanila: "Hadeze zna sve!". I znadu rodjače moj, bez škole znadu sve. Ako je neko bolestan, oni znadu od kada će obolit i kojeg datuma mora ozdravit. Oni znadu tko tko je obolija zbog posljedica rata a tko nije. Bilo je jadnika koji to nisu znali, pa išli doktoru po lijek, eno ih još po ambulantama čekaju red, šakom trpaju tablete u usta i još nisu riješili braniteljsku invalidnost. Ko je kombinirao prihijatrijske lijekove s pravnim lijekovima iz prostorija HDZ-a, taj je na vrijeme riješio sve svoje probleme.

Evo zašto ti  rodjače moj ovo pišem. Jučer na internetu čitam da vaši vladajući  Demokrati dozvole da budu nekad upravu svojim zakletim neprijateljima Republikancima. Neki dan je u kongresu republikanac Michael McMahon iz R. Floride, zatražio od kongresa da se poduzmu žurno najšire mjere na državnoj razini za spriječavanje suicida u veteranskoj  populaciji. Navodi podatke iz ministarstva obrane, temeljene na statistici koju vodi ured za veterane, da je broj samubojstava među veteranima u odnosu na prethodnu godinu  porastao za 28 posto. "Ovo je problem koji nadilazi strančarenje" - izjavio je on. Isti upozorava: "Svijesni smo da prema toj vrsti bolesti uvjek postoji stigma, pa nije skrb oboljelih vojnika PTSP - a samo  stvar vojske, poteban je opći društveni angažman i uključivanje zdravstvene struke i znanosti, kako bi se smanjio broj samoubojstava među veteranima". Snažnu podršku daje i ministar obrane Rober Gates, izdvajući 50 milijuna dolara za početak akcije. Clarc Mardoch, viši savjetnik iz centra za internacionalnu sigurnost upozorava na kulturološku društvenu komponentu, te da je za destigmatizaciju potrbno opće političko djelovanje na svim razinama od lokalne do državne. Senator Benjamin L Cardin, upozorava da je primjećeno kako je s uporabom antidepresiva raste i broj samoubojstava u vojci, te predlaže šire znanstvene studije o toj povezanosti.

Tako sam kljucajući po googlu doznao, da osim psihijatrijske i farmakološke potpore, kongresmeni ulažu napore oboljelim od PTSP-a pružiti općedruštvena potporu, te olakšan pristup zdravstvu i državnim šalterima, izvorima informacija i pravnim savjetima i potporu države u riješavanju veteranskih problema.

Stjecajem povjesnih okolnosti, komunizam mi baždario moždane amplitude, pa sada rade na bazi 0,1 (kao komjutor) pa rezultat da je 10 + 10 = 100, nije baš svakome razumljiv. Zato tebe molim, kao rodjak rodjaka, da mi pomogneš riješiti dileme:

1. Dali su vaši kongresmeni zaista humani ljudi koje boli ljudska patnja, ili su  samo zabrinuti da će porast suicida među veteranima demoralizirati vojnike na bojišnicama? 

2. Hoće li Amerika poklonit istu pažnju i skrb Hrvatima koji ginu na vašoj strani i za vaše interese, kakvu kongresmeni obećaju američkim vojnicima oboljelima od PTSP-a ?

Vaši kongresmeni zaslužili su sve pohvale i čestitke, pa čak ako njhovo zalaganje za spriječavanje suicida među veteranima ne urodi nikakvim uspjehom - pokazali su barem humanu gestu. Kod nas niti Sabor, niti Vlada ni Ministarstvo branitelja nisu pokušali  kreirati programe za spašavanje života branitelja, štoviše stavovi vladajuće stranke i opozicije glede braniteljskih prava uvjek su bili divergentni.  Na početku srbijanske agresije na Hrvatsku  jedan je zabrinuti saborski zastupnik, vidjevši goloruku djecu kako se bore protiv dobro opremljene  Srbijanske vojske,apelirao na sabor da se nešto poduzme i pripremi , jer će svi dobiti "Vjetnamski sindrom." HDZ - ovski zastupnici (koji znadu sve), odgovorili su mu da je to nemoguće, jer oni se bore u svoj zemji, i obrambenom ratu.
 Kad je HDZ  izgubio izbore, 2000 došao Pančić za ministra branitelja i odmah na vratima Ministarstva napisao: PTSP ne postoji. Za njga ne postoji, a dokazano je da i zvijerad može oboljet od ove bolesti, to je primjećeno na slonovima kojima su ljudi ubili mladunčad. Za njega ne postoji, a Amerikanci svoje pse i mačke liječe od PTSP-a. 

Nakon toga HDZ 2003., kako bi se domogao vlasti, obećaje braniteljima da će sve riješit sve braniteljke probleme. HDZ, pobjedio na izborima, Jadranka Kosor -Jaca zasjela na fotelju ministra branitelja. Za oboljele od PTSP -a, ne postoje bolnice ni savjetovališta, nit je društvo pripremnjeno za prihvat, obitelji se sa bolesnikom ne snalazi najbolje. Onaj koji je sposoban ostvarit svoja prava, taj bi u  vašoj Nasi položio testove za astronauta. Velik dio oboljelih branitelja njih 1900 rađe je odabralo suicid, nego duševnu patnju i torture  državne administracije. Tadašnja ministrica tješi hrvatsku javnost, da se ne ubijaju samo branitelji,te da je suicid prisutan široj društvenoj zajednici.

Jadranka Kosor i njezina stranka zna kad će kod nas  PTSP prestat , pa 2004. Sabor donosi zakon po kojem oboljelim braniteljima, koji nisu podnijeli zahtjev za stjecanje sratusa HRVI  do 30. 12. 2005., to se pravo ubuduće neće priznavati.

Za životnu stvarnost vlast ne mari, a bolest ne prati zakone i propise. Iza svih rokova jedna priča nastavlja se ovako: Naš Bože vratio se iz rata zdrav. Brižan i marljiv radio u poduzeću i kopao njive, vječno vesel i nasmijan - do prošle godine na svetog Antu trebalo zaklat janje za proslavit dernek. Uzeo njegov brat nož, prikine grkljan, krv šiklja okolo. Od tog dana Bože nije svoj . Svijetlo u sobi noću uvijek mu je upaljeno. Budi ga vriska, eksplozije, pokolji. Dnevno popije pet litara vina, rakiju mu žena više ne nosi na pazar, jer je on sam popije. Više za ženu ne mari niti po njoj skače.Vidi žena da s njim nešto  nije u redu, uzela  njegovu   košulju, pa s njom gatavici u Šibenik "Neka žuta žena bila je u vašoj kući i ostavila čari"  - reče joj gatavica. U cijeloj našoj krajini nema jedne žuje, sve su gare, pa žena ne zna ko joj je mužu nabacija. " koja je žuja  našu kuću dolazila kad mene nije bilo" - priupita ga ona. Onda moj rodjače, Bože nju razvali šakom po nosu. Od tog dana i susjedi su obazriviji pa se manje šale s njim. Dijeca - kao što je oduvjek bilo - pametnija od svojih roditelja, vidjela da je ćaća bolestan, te ga   teškom mukom  uvjerila da porazgovara s doktorom. Dijagnosticirali mu neke šifre: F 43.1, F 62.0, F 33.2, i odredili šaku tableta dnevno. Ministarstvo zdravsva  izdalo mu riješenje da mu je bolest posljedica obrane suvereniteta Republike Hrvatske. Sada pokušava ostvariti HRVI, ali ne može jer kažu mu da je bolest kasno nastupila. 

Neliječeni ili neizliječeni naši branitelji još glavinjaju po ambulantama, zbog nepripremljenosti društva i društvene stigme mnogi su izbjegavali liječenje, a neki se počeli liječiti kad je već bilo kasno i bolest kronificirala. U takvoj situaciji pribjegavaju samoliječenju alkoholom i drogama. Duševno slabi i preosjetljivi dosta njih, ako ne dignu ruku na sebe pobiju svoju obitelj ili susjede. Život u našem društvu neizdrživ je zdravoj osobi, a kamoli bolesnoj. Mnogi naši branitelji napravili su suicid, jer je ovdje lakše umrijeti nego živjeti mrtav.
Eto moj rodjače, kakva će se briga vodit' o našimvašim  veteranima, kad se vrate k nama u Hrvatsku. Tako nešto nebi ni psu zaželija.

Klimavi argumenti za tajnost Registra branitelja

Vidim rodjače moj da vaš predsjednik Obama ostvaruje svoja predizborna obećanja i da nije kod vas kao kod nas u Hrvatskoj  "obećanje ludom radovanje". Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, kojeg je Obama u predizbornoj kampanji obećao Amerikancima je izglasan, premda mu  se 13  saveznih država protivi i traže da se preispita njegova ustavnost, jer navodno negira temeljno ljudsko pravo slobode izbora. Prijetnja je vrlo ozbiljna, je takav isti Ruzveltov zakon u vrijeme nev-dala Ustavni sud proglasio neustavnim. 

Naš novi predsjednik države Ivo Josipović pokušava ostvariti jedno od predizbornih obećanja -  da će objaviti registar branitelja, jer bi se jedino na taj način hrvatski građani mogli doznati ko je branio ženinu guzicu od komaraca, a tko Hrvatsku od Četnika i Srboarmije. Prije nekoliko dana uputio je pismjeni zahtjev za njegovu objavu, na što je Vlada objavila niječan odgovor uz obrazloženja: 

• Objavljivanje registra branitelja je u suprotnosti s zakonom o zaštiti osobnih podatakada,
• S objavom registra branitelji bi mogli imati probleme prilikom ulaska Srbiju ili prolaska prolaza preko te zemlje,
• Braniteljske udruge na državnoj razini protive se objavi braniteljskog registra,
• Dio branitelja je još uvjijek u djelatnoj vojnoj službi, pa bi objava registra moglo imati  imati negativan učinak za njih.

"Pada li na pamet Sjedinjenim državama i Izraelu objaviti registre svojih ratnika, u tim zemljama to nije tema za razgovor" -  izjavio je nepoznat vladin izvor.

Predsjednik HVIDR-e Josip Đakić se protivi objavi registra, uz obrazloženje da bi to dovelo do dubokih podjela među braniteljima .

Naivno je povjerovati tvrdnji da zakon o zaštiti osobnih podataka onemogućava objavu registra branitelja. Ovozemaljski zakoni nisu od boga, pa ne mogu biti savršeni i vječni. Hrvatska Vlada kreirala je do sada velik broj nakaradnih zakona, koje je naknadno bez teškoća  nadopunjavala, ili  mjenjala i za to nije bilo nikakvih ograničenja. Sve kad bi neke zakonske prepreke i postojale, teško je povjerovati da je takve  nemoguće ukloniti. Očigledno je da vlada iz kojekakvih razloga nema političke volje za to.

Iz cijele on-line žurnalistike i braniteljskih portala, te raznih komentara  evidentno je da je braniteljska populacija konfrotirana o  toj temi. Đakićeva udruga, koja predstavlja jednu od spomenutih udruga na državnoj razini, ( udrugu blisku vladi na čelu s Jadrankom Kosor ) zaratila je s braniteljskom populacijom koja dijeli mišljenje s P. F. Matićem, da registar branitelja treba objaviti. U više navrata Matić je smireno, đentleminski i viteški primio niske udarce konfliktnog  Đakića 1, 2, 3, 4.  U tisku se javljaju pojedinci koji mu negiraju čin brigadira i sve ostale zasluge ( Slobodna Dalmacija, 24.3. 2010. s. 10). Za sada komentari posjetitelja na itenrnetskim stranicama ukazuju da ovakvi sporadični nalijepi i objede doprinose porastu simpatija njemu osobno i predsjednikovu kabinetu.

Što bi se to moglo dogoditi branitelju bude li jednog dana putovao u Srbiju ili preko Srbije? Taj hrvatski branitelj Marko Marković će pokazati hrvatsku putovnicu Srpskom graničnom policajcu, cariniku će prijaviti robu koju unosi u Srbiju. Istu proceduru će proći pri izlasku iz Srbije.

Sve ostalo je u sferi mašte i pretpostavki. Budimo realni, spiskove zanimljivih hrvatskih veterana Srpska obavještajna zajednica već je sakupila i ništa novog neće doznati iz objavljenog Registra hrvatskih branitelja. Visoki časnici iz domovinskog rata ionako su dio hrvatske političke javnosti, pa o njima sve znamo jer često i prečesto se ističu kroz politiku i preko svojih udruga. Primjerice na proteklim predsjedničkim  izborima kandidati s ponosom i bez straha obznanjuju javnosti da su branitelji,  bez brige što će se dogoditi budu li putovali u Srbiju ili preko Srbije. Branitelje, čije je podatke trebalo zaista držati u javnosti Hrvatska je vlada svijetu objavila, prosljedila tuđem pravosuđu ili na ostale načine difamirali. Gotovo da i nema značajnijeg branitelja koji nije javnosti poznat iz kojekakvih izvora.

Onaj drugi dio, jugoslavenski rečeno "Prašinari", ili kako su ih kod nas nazivali - "Ćukaši", Srbijancima ni srbijanskoj politici nisu zanimljivi, pa se nemaju razloga  plašiti odlaska na vašar u Čačak ili proputovanja preko Srbije. Jednako tako, pripadnici četničkih postrojbi nemaju se čega bojati (niti se boje) šetati po zemlji po kojoj su klali i palili, jer su Hrvati to zaboravili, a hrvatska vlast abolirala.Ukoliko podaci o ovakvim braniteljima Srbiji budu potrebni oni će preko svojih lobija u međunarodnoj zajednici iznaći načina da im ih Hrvatska Vlada dostavi. Našim braniteljima nije problem putovanje u Srbiju, njihovi su problemi u Hrvatskoj: Ako u Istri kažete da ste branitelj, to ne nailazi na simpatije u ovoj  hrvatskoj regiji, preporučljivo je zatajiti poslodavcu braniteljski status, jer branitelji ne uživaju dobar glas u našem društvu, pa poslodavac izbjegava takve zapošljavati u svom poduzeću; djeca branitelja dolaze do spoznaje da je najbolje ne spominjati očevu ratnu biografiju; unuci uče o Punskim ratovima i Prvom srpskom ustanku, a za domovinski rat čuju ponegdje i ponekad  usputno. 

Odgovor na pitanje zašto Amerika, Engleska i Izrael ne objavljuju registre svojih ratnih veterana vrlo je jednostavan. Prvenstveno zboga što tamo ne postoje takva sporna pitanja. Momak prije nego otiđe u ratnu zonu je regrutiran, obavio je sve liječničke pretrage, , oko vrata mu objese metalnu pločicu s brojem, zaduži oružje i pripadajuću opremu - svaki taj korak uredno je registriran. Za sve operacije u kojima je sudjelovao postoje zapisnici i ratni dnevnici.Svaki vojnik unaprijed je upoznat sa svojim pravima. U cijeloj toj proceduri ne ostaje ni malo prostora za bilo kakvu manipulaciju sa registrima, pa bi onaj tko sumnja u istinitist istih zaslužio naziv bolesnika i luđačku košulju. Pitanje treba postaviti ovako: Postoji li iti jedna država koja je svoje heroje i branitelje izručivala stranom pravosuđu? Ima: Hrvatska.

Američkim zakonom o slobodi informiranja je definirano što se ne smatra zadiranjem u privatnost ratnog veterana: Ime i broj službe, datum ulaska u službu, transkript, suđenja na vojnom sudu, nagrade i odlikovanja, datum izlaska iz službe, vojno obrazovanje, ratni zadaci  i lokacije, rang ... Ako je vojnik poginuo ili preminuo, onda i mjesto rođenja, datum i geografski položaj smrti.

Stvarnost je upravo suprotna - Gotovo da ne postoji nii jedna država koja je kompletne  registre veterana obilježila oznakom tajnosti, branitelji i heroji služe im na čast. Nije pitanje zašto Đakić laže, nego iz kakvih pobuda se služi lažima i u čijem interesu. Kliknite redom: 1,  2, 3, 4, 5. Jugoslavija o svojim partizanima  španskim borcima i herojima tiskala tisuće knjiga, o kojima danas možemoo  čitati i na internetu, ali nije poznato da je neki patrizanski borac imao problema kad je išao u inozemstvo. Svijet je imao komplektne registre poražene njemačke vojske, pa jeli se možda dogodilo da je neki njemački građanin imao problema prilikom ulaska u neku zemlju.

Objavljivanje spiska branitelja iz domovinskok rata, ne može štetiti ni osobama koje su još uvjek u djelatnoj vojnoj službi,  takvih osoba u hrvatskoj vojsci gotovo nema, jer su prisilno razvojačeni iz vojske izišli kad su ratne brigade rasformirane, a minoran broj onih što su ostali u kojekakvim pomoćnim formacijama ne može se ni nazvati vojnicima. Dignitet domovinskog rata ne može se čuvati, krijući istinu pod velom tajnosti ratnika koji su slobodu izvojevali. Među braniteljima se čuje, da se nema što objaviti, jer registar ne postoji u onakvoj formi kakvoj ga javnost zamišlja. Pretpostavlja se da je to hrpa nesređenog materijala: spiskova ratnih postrojbi, sudskih rješenja, kojekakvih nesuvislih zabilješki i izjava svjedoka, neformalnih spiskova raznih udruga, zahtjeva i  odluka o priznavanju braniteljskog statusa, post festum izmišljenih branitelja  i slične nesređene papirologije. U ovakvom stanju registar branitelja, uz najbolju volju vlasti, hrvatska javnost bi mogla imati iduće desetljeće - ako neki objektivni, pedantni povjesničar sve to uspije objektivno sustavizirat'. do tada sramotu i nepravdu morat' će gledat svakodnevno, bilo u liku brigadira Ćire Blaževića, ili drugim poznanicima iz susjedsrva koji oružje nisu ni u šali imali u svojim rukama, pa su ipak  nekom magijom stekli braniteljski status i nerazumno visoke činove. Zar nije onda prirodno da branitelj upita sebe i svoju Vladu: Što tek krije registar?

Neke braniteljske udruge na državnoj razini suprostavljaju se objavi registra? Nemoguće je povjerovati da postoji hrvatski branitelj koji zna koje su ovo udruge i tko ih zastupa. Već sama riječ "udruge" ukazuje da je članstvo već davno podjeljeno na tisuču udruga, zatim na one koji su rat gledali na televizoru i one koji su mjesecima ležali na zemlji pod kišom granata, pa je svako odugovlačenje objavljivanja registra  dodatno dovodi do sve dubljih podjela. Upravo je Vlada sa svojom upornošću da "ne dijeli branitelje", sve branitelje strpala u isti koš, te tako stvorila najdublje braniteljske podjele. Po vladajućoj političkoj logici i vladinoj sklonosti popuštanju međunarodnim zahtjevima, moglo bi se očekivati da će među hrvatske branitelje uskoro biti inkorporirani i pripadnici četničkih postrojbi, koji su klali i palili po Hrvatskoj. Dali u registru već ima takvih "branitelja", moglo bi se doznati tek nakon njegova objavljivanja. Nepravda boli. BANDA LOPOVSKA ne zna da to boli. Nepravda boli svakog poštenog građanina ovezemlje. Neizdrživo boli branitelje koji su iz rata izišli s teškim ratnim traumama, zbog čega sanjaju horore - krv i noževe. Mnogi su sami sebi skratili muke i ostavili Hrvatsku njima, bandi lopovskoj.

Dva pitanja  ostala su bez odgovora:

1. Zbog čega Đakić - ako je opasno objavljivanje tog registra - koristi svaku priliku hrvatskim građanima, te urbis et orbis on-line,  istcati svoje ime i braniteljske zasluge? Politički i ratnički panegirici s njegovim imenom zagušili su čitav internetski prostor.

2. Zašto se baš Đakić, koji je utjelovljen u ulozi HDZ-ovskog saborskog zastupnika i istodobno predsjednika HVIDR-e, uvjek i posvuda pojavljuje kao ( alfa i omega ) organizator podrške Vladinu suprostavljanju objave braniteljskog registra?

Da kako, prvo pitanje je retoričko, odgovor trivijalan. Isticanje braniteljskih zasluga njemu nije štetilo već koristilo za politički uspon i sve ostalo.

Za drugo pitanje postoji samo jedan odgovor. Đakićeva udruga je najinteresantnija raznim muljatorima, pa je po prirodi stvari u njoj najveći broj onih koji su ostvarili nezaslužene mirovine i sve ostale povlastice koje donosi status Hrvatskog ratnog vojnog invalida, zbog toga je i normalno da odavde dolazi svaki otpor objavi registra.

Čak ako je ova sumnja hipotetična, to bi bio dovoljan razlog za dati registar na uvid ostalim braniteljima i javnosti. Svaka tajnost još više povećava znatiželju i sumnju u njegovu vjerodostojnost i upravo to doprinosi podjelama u braniteljskoj populaciji.Sumnje rasplamsava i Đakićeva izjava da će objavljivanje dovesti do opasnih podjela, pa se postavlja pitanje, što je to u registru šokantno da bi takve podjele izazvalo.  Nema sumnje, istinu ćemo doznati kada već bude kasno za ispravke, kao što je bilo s revizijom pretvorbe.

Rodjače moj američki, nama Hrvatima je već unaprijed razvidno, da naš predsjednik države neće ostvariti ni jedno obećanje zbog kojeg smo mu dali mandat, dok god stranka Jadranske Kosor ima većinu u Vladi i Saboru. Najviše što sada može učiniti za Hrvatsku  je strpljivo pozirati sa svojom  obitelji fotoreporterima žutog tiska.

                                                       
                                                        Gof bless  Croatia !

Um i pomračenje

Evo rodjače moj, kako san ti obeća, šaljen ti plemensku sliku našik šukunpredaka. Ovu sliku mi je prisnimija prijatelj Živko Bačić sa starog mesinganog lima iz 1870. godine.

Rodjače moj ja se uzbriga, jer san se pripa da  vlasti prisriću, otvaraju i čitaju našu poštu. Evo po čemu san to zaključija: Kad je ono vaš obama doša na vlast i odma poćeja dilit dolare za očuvat stara i otvorit nova radna mista, ti si mi pisa da su te dolare dobivala poduzeća koja nikada nisu otvorili ni jedno radno misto, da su dolari potrošeni za začipanje rupa po cestan i popravak liftova, da je vaša župa Texas potrošila 15 milijuna dolara za otvorit 98 radni mista. Prije toga tvoga pisma niko kod nas u Krvatskoj nije čuja za krizu ni za poticaj.

Odgovorit ću ti na ono di me pitaš, jeli se kod nas pokrenila potrošnja.

 Prije nego si mi ti posla to pismo tadašnji pridsidnik vlade i njegova desna ruka - današnja prisidnica vlade Jadranka Kosor, te još uvjek današnji ministar financija Ivan Šuker, cijeli su Hrvatski narod,  cijelu prošlu godinu uviravali da kod nas krize nema, niti je može bit. Da je kriza tamo u Americi, a da je to daleko od nas. Nikidan san iz starik novina koje je žena ostavila na kominu za spirit vatru pročita da je HDZ-a,  ne znajuć da je kod nas kriza, svome pridsidniku vlade Sanaderu kupila BMW od 580 tisuća eura i da on  za zabavu skuplja skupocine satove, koje su napravili meštri:  Cartier, Rolex, Blancpain, IWC, Roger, Dubuis i ko će ik znat sve skupa.
Vidili najamnici da država novaca ima, a radna mista nestaju, pa kaže Sasnaderu da koju crkavicu uloži za otvaranje novik radnik mista: "Šta vlada ima s radnin mistin? Radna mista otvaraju kapitalisti, to je njiov posa" - odvrati in on.  Šuker i Jaca plješću mu i viču: "Tako je! tako je! tako je!"! Eto, rođo moj, ne znaju da je za izvlačenje države iz govana potrebna pomoć države. A zbog čega i zašto?  Zato i zbog toga jer poduzeće i pojedinac nemaju u svojim rukama mekanizme s kojima bi mogli držat pod kontrolom i nadzorom vučje instikte moćnih pojedinaca i bankarskik institucija, koji  do Krvatske i mene drže kolko do mrtva magarerta. Zbog toga san se ja odreka rodovske zajednice i plemena i s državon sklopija ugovor,  da  me ona zaštiti od te zviradi. Ako to država ne more, onda ona za mene ne triba ni postojat.

Vidili kapitalisti da Vlada i vladina čeljad bezglavo troše, pa i oni udri kupovat vile, jahte i skupa auta. Niko od njih ne ulaže u proizvodnju, u pamet radnika. Vladi i poslodavcin naj omraženija rič je "radnik", možebitno zbog toga što je ružno čut "gospodine radniče", jer zvuči  ki da kažeš "gospodine magarče".

Počeli kod nas izbori za pridsidnika  države, a kandidati jadni novaca nemaju, smilovalo in se obično pučanstvo ( ono šta ga zovu fizičke osobe) Niki trću za Bandićon s 8 milijuna kuna: " Evo gospodine ova sitnica, uzmite molimo vas". A njemu neugodno od pučanstva uzimat novce, pa se brani: "Nemojte molin vas, kako ću van ja to vratit". Pučanstvu još neugodnije pa dalje trče za njin: "Ništa vi namin ne tribate vratit, nije kriza ima para, odnija đava novce, to je kartušina". Onda in se on smilova, pa te novce teškom mukom uzeja. Unda vidilo drugo pučanstvo da je od prvog pučanstava uzeja pa trče za njin s  6.5 milijuna kuna, pa on opet, da kako će on to  njima vratit. a oni njemu: " ništa ti namin nećeš vratit, nemoj nas sramotit, imamo mi novaca, nije kriza". Tako ti Bandić Potrošija 14,5 milijuna kuna. Trče treće pučanstvo za Vidoševićon, pa opet: "Evo gospodine ova sitnica od 7 milijuna kuna, ništa nemoj vraćat, samo nemoj onin drugin kandidatin govorit da smo ti mi dali".  Vidošević je čovik od riči, moš mu trnje pod nokte zabijat, on ne priznaje odakle mu tolko milijna kuna.

Unda rodjače moj, meni bilo ža Primorca, pa ja uzeja iz kantunala 500 kuna da ću njemu dat, a žena na mene: "Ti si lud, on s tizin nebi obrisa guzicu". Srićon brat mu je poklonija 90 tisuća kuna, Andomaka, kad je vidija da je to malo kaže: "Evo ti ja 2 milijuna kuna". Primorac se branija da ne može, jer da to neće moć vratit. "Samo ti uzmi, ne tribaš ništa vraćat, iman ja dolara i eura". Kad je to vidila visoka škola Libertas, sitila se svog bivšeg ministra  pa mu i ona pridodala 246.000 kuna.   Josipoviću pučanstvo nije tiskalo novce u džepe jer mu je njegova stranka poklonila 9 milijuna kuna. Stranački novci mu nisu bili dovoljni pa je digao kredit od 500.000 kuna. Hebranga se sitila nika sirotinja pa mu stranačkim novcin za kampanju priklonila 50 tisuća kuna.

Vaš i naš čovik Boris Mikšić - jedini pridsidnički kandidat koji zna baratat s radon i kapitalon, to je dokaza namin i Americi - u kampanju troši 3,2 milijuna svojik kuna. Budući je puno vrimena proveja u Americi, zaboravija je da se  za izbore mora narod lagat, jer naš narod ne voli one koji in obećaju ono štvo je ostvarivo.

Kad su naši kapitalisti potrošili lako stečene pretvorbene novce na luksuz i seksualno orgijanje na svojizin vilan i jaktan, unda klekli prid vladu golin kolinin molit da in se kako pomogne, jer da su radnici krivi za propast poduzeća; da in ne valja ministar Rada i poduzetništva, pa pridlažu svog poduzetničkog pridsidnika za novog ministra. Poslušala vlada, pa Popijača postavi na ministarsku fotelju. Čin se prvi put pojavija u Saboru novi ministar se okomija na radnike i pridstavnike radnika. Kaže: "radnici i sindikalisti ne rade ništa, samo spavaju". Tako se on odmak na početku odreka rada, i posta ono što je bija i prije: - pridstavnik poduzetnika. Kod nas niko ne zna šta bi s radnicin, pa ih Obama poziva da dođu u Ameriku, jer da za naše radnike ima mista. Oni radnik šta je za Kitlera radija rakete ima je sriću da su ga zarobili vaši vojnici, jer da ga je zarobila naša vojska, nebi znali šta bi s njin, pa bi ga bacili živog u Kevinu jamu. Budući da nisu bili u  partiji, Ajštajna i Niels Bohra bi zaposlili u kakav peradarnik da skupljaju jaja,  kolju i čepušaju kokoši.
Takvin našin poduzetnicin obećala Vlada da će in dat novaca za poticanje proizvodnje. Sada se ljudi ne mogu čudon načudit kako su naša vlada i ministar financija Ivan  Šuker naglo i iznenadno postali pametni. Ko se ne bi čudija? Bojin se da  su in se oči otvorile od kad su pročitali ono tvoje pismo o poticanju i da si in nekotično posta instruktor. Sad san se uzbriga, obečaju li oni poticaj radi onog ostalog iz tvog pisma, di mi pišeš da je malo dolara u Texasu išlo u poticaj, nego da je to potaklo vaše muljatore da te pare strpalju u svoje džepove. Kod nas je vazda bilo, a takve i pisme pišemo: "Pola pije, pola Šarcu daje". Naša vlada još ne govori da jekod nas kriza, more bit da će unda kad i te pare od poticanja naši vridni poduzetnici jame. Za sada je kod nas, onako kako si mi ti pisa da je kod vas: "resesija". Oće li kad bit krize? Vidit ćemo.

Eto rodjače moj, kad čitan novine, vidin da svi troše, ono šta imaju i ono šta nemaju. kod nas ljudi troše na ono šta in triba i na ono šta in ne triba. ljudi prodaju ono šta imaju i ono šta nemaju. država također prodaje ono šta je njezino i ono šta nije njezino.

Kad rodjače moj ostavin novine i zađen iz kuće, i progledan svojin očima oko sebe, tamo  sve drugačije: Kud god se okrenen oko sebe vidin ljude kako čeprkaju po kantama za smeće tražeći plastične boce.Vidija san nikidan svoga bivšeg radnog kolegu kako izlazi iz kante za smeće, nisam mu se od stida moga javit, nego san  glavu okrenija na stranu ki da ga ne vidin. A koji pametan čovik, kakav vridan radnik. Po dućanin žene kupuju uvelo povrće jer je jeftinije,  na pazaru u posljepodnevnim satima skupljaju ostavljeno povrće. A koje su to pametne i vridne radnice bile. Koga god sritnen od poznanika, baren jedno iz obitelji prima socijalnu pomoć, a država mu je stavila zabilješku na didovinu i tako ga opljačkala. Umirovljenici imaju mirovinu od koje ne mogu podmiriti režijske troškove. Država, ki niki kapitalisti svoje radnike zapošljava na crno. Jamci plaćaju kredite umjesto onih koji su ih digli, ili in banke otimlju stanove i didovinu.

Rođo moj, jedna mi polovica mozga kaže da se troši na velko , a druga polovica mi kaže da nema više ko  tošit i da je polovica naroda gladuje. U glavi mutno, mozak mi se zauzla i na tvoje pitanje o potrošnji ne znan šta bi ti odgovorija.  Pita san Puzdru da mi od popomogne razmrsit ovu našu situaciju i moj mozak šta mi se zapetlja, a on mi kaže da to ne more niko kod nas ni u svitu, jer da more, da  bi dobija onu najveću nagradu šta se daje za ekonomiju. Kad san mu reka da ti ipak moran štagod napisat, reka mi je da ti poručin ovo:

"Od kad' je svijeta i vijeka, bila kriza ili recesija uvjek je bilo onih koji su kupovali ili prodavali. Postoje dokumenti iz kojih se vidi, da su primjerice u vrijeme nerodice naši Imoćani, ne imavši što za prodat, svoju djecu priko Biokova  odvodili u Makarsku i prodavali u ropstvo  za veslače na letačkim galijama. Dobro je ako država ima jednako onih koji kupuju koliko onih koji prodaju,bolje rečeno kad je sva prodaja jednaka kupovini, a najbolje je  kad imamo viška za prodat, pa robu odnesemo u drugu državu gdje ima više onih koji kupuju i tamo na pazaru sve prodamo, a novce unesemo u svoju kuću. Naši umnici gotovo 20 godina u našu državu unose stranu, a naše novce šalju u tuđu.  Normalno da ne možeš Eskimu prodavat led, a u Sahari pijesak, pa moramo proizvoditi ono što drugi nemaju. Što? To mora nanjušit' država i proizvodnju takvih roba poticat'. Naša vlast je 20 godina zakasnila poticat proizvodnju , mnoga produktivna poduzeća su propala jer su dospjela u ruke kojekakvih baraba koja ne razumiju ni proizvodnju ni tržište. Umjesto stvaranja razvojnih timova koji će unaprijediti i modernizirat iz komunizma nasljeđena poduzeća i državne instirucije -  kako je primjerice još uvjek komunistička Kina -  uz potporu države i bankarskih institucija Hrvatska se pretvorila u pazar tuđih roba. Industrijski proles koji je u Hrvatsku iz Jugoslavije donio samo goli život, počeo za goli opstanak dizat kredite kod stranih koferaša uz zelenaške kamate, kako bi došao do krova nad glavom. Ti i takvi bankarski koferaši ohrabruju našu sirotinju svim marketinškim trikovima, nukajući im sve više kredita dok ih nisu srozali na dužničko robstvo.
 Država umjesto da je u svojim institucijama centralizirala mozgove  koji bi odgovorno usmjeravala novac poreznih obveznika u razvoj kvalitetnih novih proizvoda, stvorila je birokraciju po političkim kriterijima, koju je infiltrirala u uspješna poduzeća, a ova je  kočila razvoj, jer su gledali svoju korist, zanemarukući opće društvene interese države.   protežirala predatorske instikte. Nije samo potrebno i nužno u državnu administraciju sakupiti pametne, još su joj potrtebniji čestiti. Jedan rimljanin je davno primjetio: Quid leges sine moribus proficiunt (Čemu zakoni gdje nema čestitosti). Postoje dvije teorije organizacije rada, marginalistička i bihavioristička. Marginalistička se zasniva na tome da je profit maksimalan u točki gdje se granični troškovi izjednačeni s nulom. Bihavioristička se primjenjuje u državmoj upravi, a zasniva na tome da se podređeni ponašaju onako kako žele nadređeni kako bi sačuvali radno mijesto ili eventalno napredovali. Sad zamislimo takvu organizaciju gdje su nadređeni nemoralni ljudi. Kad smo kod moralnosti za ilustraciju toga spomenimo Japan. To je jadna po svemu siromašna zemlja koju potres drma 30 puta dnevno. Tridesetih godina država je centralizirala mozgove i počela uvoziti Korejsku rižu koja je nekvalitetnija od njihove. Tu jeftinu su koristili za svoju prehranu, a onu svoju kvalitetniju su izvozili, a dobit su centralizirali u državnu riznicu. Iako je njihov car u to vrijeme bio bog, nije se mješao u rad tih svojih mozgova, već im prepustio da vode gospodarstvo i da stvaraju timove za pokretanje industrije. Ali Japanci nisu kao naše glavešine, kod njih postoji Boshido codex - codex samuraja, to jest kodex časti. Tamo je najviša čast čestitosto služiti državi. Kad' je 29. godine japanu loše krenilo u gospodarstvu, 24 ministra je javno na trgu u Osaki napravilo harakiri". Kod nas je po zlu krenulo, kad je ono naš Tuđman odredio da nas u Hrvatskoj ne smije biti više od 200 bogatih i prvi zatajio imovinsku karticu; kojekakvi gangsteri zaključili da je unosnije zaogrnut' se Hrvatskom zastavom i prekvalificirat' se za politiku, pa se uvalili u sve državne institucije u vrhu, a prema dolje po vertikali postavili svoje poslušne namjesnike - ne zna se dali su poslušniji ili šutljiviji. Zaredale pljčke ove naše beskrajno lijepe i bogate države sve dok se imalo što pljačkat, a plijen se ne ulaže u proizvodnju, nego na luksuz. Vide oni da se nema više što pljčkat pa digli strane kredite, te i to opljačkali, pa nam tako i dijeca opljačkana. Sad država nema za mirovine, za plaće državnih službenika, pa nametnula harač od 2% na manje i 4% za bolje plaće, a mirovine svela na socijalnu pomoć. Nakon ovoga država opet digla strani kredit i tako nam opljačkala unučad.

Sve se ovo počelo događat u ratu i nastavilo u poraću. Umjesto čestite građanske inteligencije tako zavladala državom opančarska aristokracija,   proglasila da kilo mozga ne vrijedi više od 2 marke. Domoljubni i čestiti hrvatski branitelji kad su se vratili s bojišta, vidjeli da su im poduzeća uništena i rasprodana, a država od vrha do dna okupirana od neprijatelja opasnijeg od Jugosavenske armije i Šešeljevih četnika - ne mogavši sve to gledat, od tuge njh 1900 napravilo suicid. Ne zbog PTSP-a, kako to vlast želi prikazat', nego od tuge.Tako su i čestitost proglasili za psiho-devijantnost. Branitelje koji bi im ovdje mogli smetat' isporučili tuđem pravosuđu, tuđih država. Tužno, a istinito, oni generali koje progoni naše državno odvjetništvo i  sudi naše  pravosuđe, izjavili su da bi radije da im se sudi u Hagu. Sve ovo u poskupi izazvalo je nepovjerenje građana u državne institucije, te klimu beznađa i bezizlaznosti, što je u psihologiji poznato kao društveno strukturirani defekt - društvenu patologiju. Demoralizirana vojska bez povjerenja u zapovjedništvo gubi rat. Država u kojoj građani gube povjerenje u svoju vlast konvergira raspadanju.

 Kristovi "ribari ljudskih duša" ušutili, prije bi kamenje progovorilo. Kad je ono kardinal Bozanić spomenio "grijeh struktura", odmah protiv njega ustala sva HDZ-ovski struktuirana piskarala, tvrdeći da je u crkvenoj organizaciji naj veći grijeh struktura, a potom i svi fratri u Trogirskoj zagori  protiv njega potpisuju peticiju. Od tada  on božićne i uskršnje poslanice izgovara opreznije.

čuvši kolika je cijena ljudskog mozga u našoj državi, isprepadala se humanistička inteligecija, od straha im se zavezali mozgovi - niti knjige pišu,  niti narod osvješćuju. Kritička misao zamrla. Crne ptice - kao sa Van Goghove zadnje  skike - nadvile se nad Hrvatskom, tama se spustila".

Od kad je pra Duka iz Blizne oša ja ti vaku propovid nisan čuja. Nisan se nikad ni moga načudit zašto puzdre nije otiša u pratre, nego ga je djava odnija u ekonomiju. Da je pratar niko ga ne bi zva Puzdre, jer je ružno čut  "pra Puzdre". Slušajuć ga tuga mi se oko srca obavila, zamračilo mi se prid očima, ne znan šta bi mu odgovorija, ni šta bi ga pita i meni ono malo mozga šta ga iman stalo. Za utjeku mi bog u sićanje posla pismu nikog našeg pisnika:

"Šiknit će iskra iz našeg kremena

Ili će nestat prokletog plemena

Ako ne, sam ću sazvat groma vatre

Da proklet narod satre".

Voli te tvoj rodjak Antiša.

Cyber - Sos i Mujina pećina

Dragi moj rodjače Jokane, ja san dobro i zdravo, tako želin i tebi od boga i srca moga. Pitaš me iman li kakvik slika našik predaka. Nike plemenske slike iman, pa ću ti  poslat kad ik kopiran. Sada ti samo šaljen nadvratnjak rodne kuće tvoga dida Johna, koju je ziđa njegov did Jure.

Nisan ti moga odgovorit prije jer Puzdre nema u Blizni rabitnjakon,  na rađi je u Splitu, pa san mora čekat nedilju da se vrne.

Pročita mi je da mi kažeš, neka otvorin  facebook ili twitter, da na krvackome twitter znači cvrkut male tičice. Kaže da mi to priporučuješ, jer da to u Amerikan ima svaka  glava, da je tako lakše komucirat. Pita san Puzdru - šta je to. Velju on meni vako: To je dobra stvar, to kod nas ima drčulija i mlađarija, da kad dica u Svilaji čuvaju blago, more odma dozvat onoga u Moseću, pitat ga jeli vidija njegovu kravu ili šilježe. Ako mali na Moseću nije  ništa vidija, unda moš zvat dalje čobane u Boraji jeli šta tuđeg blaga vidija. Kaže da to ima mlađarija za tražit ženske i da ženske sad ne moraju ojkat, ki u naše zemane, da muški čuju di se u gaju nalaze. Nego, kad ona ima svoje vrime, otvori facebook ili taj twiter, da  odma vidi koji muški nema žensku, pa ga zove za prijatelja, ili za folovera ako je na twitteru. Da rodice vako cvrkuću: "Ne Cvita toga za boga miloga, šta će ti on, vozi 'južinu'. Zovi toga i toga on ima mrcedes, bilo je na televeziji da mu je ćaća u pritvorbi 'brke omastija', pa sve pripisa na nj,  ostavija mu stan u Splitu i vratija se na selo".

Sve se to moj rodjače  meni svidilo, ali puzdre nastavi dalje vako: "Kad su pulitičari vidili da se te drčulije i mlađarije nakupilo na tizin sredstvin komuciranja onda i oni to otvore, pa drčuliji obećaju, dobiju li izbore, da će in dat rpu ćikolade kolik Svilaja, a karamela i napolitanaka kolik Moseć. Starijoj mlađariji obećaju da će bit bire kolko vode teče cetinon,  da će bit viskija kolka je Ćikola. Onda sva dica po svoj krajini dozivaju jedan drugoga - glasuj za ovoga, ovi nam najviše daje. Kad drugi pulitičar to čuje unda im i on  poručuje da će im dati duplo više ako glasuju za njega".
Onda ja kažen Puzdri da ću i ja, kad je to tako dobro otvorit, pa lipo s tobon rodjače Jokane komucirat i: - s onizin dva rodjaka u Australiji, s onim jednin u Njemačkon.

"Nije to za tebe" - kaže mi Puzdre. Veli da  iman priku narav, pa da vičen i sujen državne lopove, pulitičare, miliciju, kapitaliste i sve sreda. "Pa šta?" -kažen ja. On će na to: "Oni na internetu sve prate, pušćaju te da bališ kolko kod oćeš i kako oćeš, ali kad oni vide da in tvoja vika remeti planove ajme ti se onda tebi. Najprije sve skupa okrenu protiv tebe priko svojih sredstava: Napovidu da nisi krvat, da ne iđeš nediljon na misu nego da nalivaš taracu, ili da paraš gnjoj u ovčinjaku, da si anarkist i udbaš. Kad si ono stricu s ostalon drčulijon ukra kokoš, pa dolazila milicija u selo, oni ti odma nađu zapisnik i sve napovidu na svojon televiziji i novinan. Vuku te po novinan tolko dugo dok  ti se i materi u jedan put okrene pamet i pričini jon se da je to sve istina, i siti se svakog tvog dičijeg nestašluka. Rodjak kad te vidi skrene u drugu ulicu, ili skoči prikozida ki da će drišit gaće. Pratru, ki materi ti pamet se isto okrene, pa se sebi čudi kako on prije nije vidija da si antikrist, pa te i on s oltara napovidi. Kako je to sikološki dilovalo na njizi , tako ti isto diluje na ženu, pa i ona zapovrne: 'Šta ti je Antiša to tribalo'. To šta oni o tebi sa svin svojin sredstvin u arju pušću ne moš više isporavit:  to ti je ki da na buri istreseš podglavač perja, pa aj skupi ga ti".
- Ne budalači Puzdre, kako će oni znat da san ja to pisa, kako će oni znat da san  stricu ukra kokoš kad mi je bilo 12 godina, a našeme Boži ima tri godine traže ratni put i još ga nisu našli, pa se vucara po selu da mu ko dade cigaretu, jer ne može ostvarit invalidsku mirovu bez toga dakumenta.

Onda ti rodjače moj iza ovi riči Puzdre kaže da iđe iz auta donit kompjuter, da ja sa sinije uklonin bukaru, slaninu i kapulu. Eto ti puzdre, stavi stroj na siniju i: - kljuc, kljuic, kljuca on po onin pucan i nađe, pa kaže meni čitaj. Tamo piše: IP taj i taj, Županija Splitsko dalmatinska, poslužitelj Bnet, Blizna gornja, pa Puzdrino ime i prezime. Unda opet Puzdre kljuc, kljuc, po onin pucan i otvori se mapa, na mapi strelica pokazuje drito na našu vatrenu kuću.

Kad me rodjače moj Puzdre uvirija, da će se buden li ja pisa po tin vašin sredstvin kumuciranja, sve o meni znat -  i kad san pisa i šta san pisa, odakle san pisa, odma me u srcu štrocnilo. Pripa san se da bi i nad mojon glavon tičica mogla procvrkutat: - ona crne boje šta je zovu gavran. Prid očima su mi se prikazala Kraljuša, Golubinka, jama u Modrića gaju i sve druge jame u kojin su naši viđali košćurine. Pet noći san zaredon sanja kapsule, zeleno grožđe, zmija punu kuću, mutnu vodu, da mi zubi ispadaju, da mi za leđima vežu ruke žicon.

Sitija se ja moj rodjače da je kod vas doša socijalizam, pa san se pripa zate, unda ti ja pitan Puzdru, da jeli to tako u Amerikan, a on mi velju da je kod vas još gore. Da Obama ima niki Cyber Sos, pa kad on zažmiga da glavar od sviju kompjutera uzme sve genitalije s interneta i da ga mora utrnit. Unda sva pulicija diže se u ajku - unda nema ko je pisa, zašto je pisa, kad si se rodija, zašto si se rodija- zna se sve. Nikidan, san u Trogiru, na Travarici trevija jednoga iz pulicije šta se samljon tuka protiv Srba i pitan ga ja jeli istina za oni Ciber Sos i on mi kaže da je, ali da se ne moran plašit jer da vi imate prvi amdamdan u kojemu piše da moš pisat i govorit šta ti pane na pamet. Unda se ja rodjače moj sitija takizi naši prvik amdamdana, a imali smo ik na stotine, sve bolji od boljeg': Moš govorit šta oš, i proti koga oš, čeljadetu ne smi past dlaka s glave... Ali, ko je to štivo svatija ozbiljno i pridržava ga se - proguca ga noć. Unda se moj rodjače jopet sitija, svik današnjik prvik amdamdana, kojin su ljudi virovali, pa opet čitan u novinan: danas jednog prostroje strojnicom, drugome - novinaru - pulitičari dadu otkaz jer je spomenio da prisidniku vlade Sanaderu ćer i njezin momak studiraju u Amerikan, rekla žena da u Ini pljačkaju nemilice i odma  je izbacili s posla, druga rekla da je Tuđmanova žena u banku uložila 400.000 maraka, pa i njoj dali otkaz, ... moga bi ti o tome vazdan nabrajat.
Svi koje poznajem u gradu kažu da su pulitićari i njiova pulicija ki bisni pasi ljutina taj tvoj facebook,   twitter i još neki šta ga zovu blog i po cile dane pilje i piždre u to. Ako nisi do sad  pročitaj, kako vaša prijateljska zemlja Kina isto ki vi ima prvi amdamdam, možebitno i bolji, pa čovik slobodno pisa i govorija šta misli, eno ga sada  gnjije u tamnici.

Rodjače moj, ponekad ki da iman napade ludavice, moran se izrazit il ću puknit. Vidin ja da se kod nas nije puno od komunizma prominilo, da je vlast nova, a da su guzice ostale iste. Kad mi dođe da moran šta reć o vlasti, pulitici i ostalin mrskin stvarin, ja se otiđen izrazit, danas ki prije, u prirodu. U strani više našik kuća ima Mujina pećina, uđen ti ja u nju šta dublje mogu i  tamo se drevin šta jače mogu protiv sve pljačke ove države, protiv našeg kapitalizma, protiv pulitičara što su nas privarili na izborin, protiv našik zakona, protiv pratara koji nisu pratri...

Ako ti rodjače moj imaš taj facebook,  twitter, ili pak blog nemoj ništa pisat po njemu. Ako ti dođe da moraš viknit istinu, ti uđi u tunel kad vlak prolazi i viči šta god moš jače o svemu šta te tišti. Kad vlak prođe izađi iz tunela, ositit ćeš olakšanje ki dite kad izađe s pričesti.  Tako se i ja osićan lagan ki lepušina kad izađen iz Mujine pećine.

Tvoj rodjak Antiša,

Blizna,

Krvacka