Evo rodjače moj, kako san ti obeća, šaljen ti plemensku sliku našik šukunpredaka. Ovu sliku mi je prisnimija prijatelj Živko Bačić sa starog mesinganog lima iz 1870. godine.
Odgovorit ću ti na ono di me pitaš, jeli se kod nas pokrenila potrošnja.
Prije nego si mi ti posla to pismo tadašnji pridsidnik vlade i njegova desna ruka - današnja prisidnica vlade Jadranka Kosor, te još uvjek današnji ministar financija Ivan Šuker, cijeli su Hrvatski narod, cijelu prošlu godinu uviravali da kod nas krize nema, niti je može bit. Da je kriza tamo u Americi, a da je to daleko od nas. Nikidan san iz starik novina koje je žena ostavila na kominu za spirit vatru pročita da je HDZ-a, ne znajuć da je kod nas kriza, svome pridsidniku vlade Sanaderu kupila BMW od 580 tisuća eura i da on za zabavu skuplja skupocine satove, koje su napravili meštri: Cartier, Rolex, Blancpain, IWC, Roger, Dubuis i ko će ik znat sve skupa.
Vidili najamnici da država novaca ima, a radna mista nestaju, pa kaže Sasnaderu da koju crkavicu uloži za otvaranje novik radnik mista: "Šta vlada ima s radnin mistin? Radna mista otvaraju kapitalisti, to je njiov posa" - odvrati in on. Šuker i Jaca plješću mu i viču: "Tako je! tako je! tako je!"! Eto, rođo moj, ne znaju da je za izvlačenje države iz govana potrebna pomoć države. A zbog čega i zašto? Zato i zbog toga jer poduzeće i pojedinac nemaju u svojim rukama mekanizme s kojima bi mogli držat pod kontrolom i nadzorom vučje instikte moćnih pojedinaca i bankarskik institucija, koji do Krvatske i mene drže kolko do mrtva magarerta. Zbog toga san se ja odreka rodovske zajednice i plemena i s državon sklopija ugovor, da me ona zaštiti od te zviradi. Ako to država ne more, onda ona za mene ne triba ni postojat.
Vidili kapitalisti da Vlada i vladina čeljad bezglavo troše, pa i oni udri kupovat vile, jahte i skupa auta. Niko od njih ne ulaže u proizvodnju, u pamet radnika. Vladi i poslodavcin naj omraženija rič je "radnik", možebitno zbog toga što je ružno čut "gospodine radniče", jer zvuči ki da kažeš "gospodine magarče".
Vidili najamnici da država novaca ima, a radna mista nestaju, pa kaže Sasnaderu da koju crkavicu uloži za otvaranje novik radnik mista: "Šta vlada ima s radnin mistin? Radna mista otvaraju kapitalisti, to je njiov posa" - odvrati in on. Šuker i Jaca plješću mu i viču: "Tako je! tako je! tako je!"! Eto, rođo moj, ne znaju da je za izvlačenje države iz govana potrebna pomoć države. A zbog čega i zašto? Zato i zbog toga jer poduzeće i pojedinac nemaju u svojim rukama mekanizme s kojima bi mogli držat pod kontrolom i nadzorom vučje instikte moćnih pojedinaca i bankarskik institucija, koji do Krvatske i mene drže kolko do mrtva magarerta. Zbog toga san se ja odreka rodovske zajednice i plemena i s državon sklopija ugovor, da me ona zaštiti od te zviradi. Ako to država ne more, onda ona za mene ne triba ni postojat.
Vidili kapitalisti da Vlada i vladina čeljad bezglavo troše, pa i oni udri kupovat vile, jahte i skupa auta. Niko od njih ne ulaže u proizvodnju, u pamet radnika. Vladi i poslodavcin naj omraženija rič je "radnik", možebitno zbog toga što je ružno čut "gospodine radniče", jer zvuči ki da kažeš "gospodine magarče".
Počeli kod nas izbori za pridsidnika države, a kandidati jadni novaca nemaju, smilovalo in se obično pučanstvo ( ono šta ga zovu fizičke osobe) Niki trću za Bandićon s 8 milijuna kuna: " Evo gospodine ova sitnica, uzmite molimo vas". A njemu neugodno od pučanstva uzimat novce, pa se brani: "Nemojte molin vas, kako ću van ja to vratit". Pučanstvu još neugodnije pa dalje trče za njin: "Ništa vi namin ne tribate vratit, nije kriza ima para, odnija đava novce, to je kartušina". Onda in se on smilova, pa te novce teškom mukom uzeja. Unda vidilo drugo pučanstvo da je od prvog pučanstava uzeja pa trče za njin s 6.5 milijuna kuna, pa on opet, da kako će on to njima vratit. a oni njemu: " ništa ti namin nećeš vratit, nemoj nas sramotit, imamo mi novaca, nije kriza". Tako ti Bandić Potrošija 14,5 milijuna kuna. Trče treće pučanstvo za Vidoševićon, pa opet: "Evo gospodine ova sitnica od 7 milijuna kuna, ništa nemoj vraćat, samo nemoj onin drugin kandidatin govorit da smo ti mi dali". Vidošević je čovik od riči, moš mu trnje pod nokte zabijat, on ne priznaje odakle mu tolko milijna kuna.
Unda rodjače moj, meni bilo ža Primorca, pa ja uzeja iz kantunala 500 kuna da ću njemu dat, a žena na mene: "Ti si lud, on s tizin nebi obrisa guzicu". Srićon brat mu je poklonija 90 tisuća kuna, Andomaka, kad je vidija da je to malo kaže: "Evo ti ja 2 milijuna kuna". Primorac se branija da ne može, jer da to neće moć vratit. "Samo ti uzmi, ne tribaš ništa vraćat, iman ja dolara i eura". Kad je to vidila visoka škola Libertas, sitila se svog bivšeg ministra pa mu i ona pridodala 246.000 kuna. Josipoviću pučanstvo nije tiskalo novce u džepe jer mu je njegova stranka poklonila 9 milijuna kuna. Stranački novci mu nisu bili dovoljni pa je digao kredit od 500.000 kuna. Hebranga se sitila nika sirotinja pa mu stranačkim novcin za kampanju priklonila 50 tisuća kuna.
Vaš i naš čovik Boris Mikšić - jedini pridsidnički kandidat koji zna baratat s radon i kapitalon, to je dokaza namin i Americi - u kampanju troši 3,2 milijuna svojik kuna. Budući je puno vrimena proveja u Americi, zaboravija je da se za izbore mora narod lagat, jer naš narod ne voli one koji in obećaju ono štvo je ostvarivo.
Vaš i naš čovik Boris Mikšić - jedini pridsidnički kandidat koji zna baratat s radon i kapitalon, to je dokaza namin i Americi - u kampanju troši 3,2 milijuna svojik kuna. Budući je puno vrimena proveja u Americi, zaboravija je da se za izbore mora narod lagat, jer naš narod ne voli one koji in obećaju ono štvo je ostvarivo.
Kad su naši kapitalisti potrošili lako stečene pretvorbene novce na luksuz i seksualno orgijanje na svojizin vilan i jaktan, unda klekli prid vladu golin kolinin molit da in se kako pomogne, jer da su radnici krivi za propast poduzeća; da in ne valja ministar Rada i poduzetništva, pa pridlažu svog poduzetničkog pridsidnika za novog ministra. Poslušala vlada, pa Popijača postavi na ministarsku fotelju. Čin se prvi put pojavija u Saboru novi ministar se okomija na radnike i pridstavnike radnika. Kaže: "radnici i sindikalisti ne rade ništa, samo spavaju". Tako se on odmak na početku odreka rada, i posta ono što je bija i prije: - pridstavnik poduzetnika. Kod nas niko ne zna šta bi s radnicin, pa ih Obama poziva da dođu u Ameriku, jer da za naše radnike ima mista. Oni radnik šta je za Kitlera radija rakete ima je sriću da su ga zarobili vaši vojnici, jer da ga je zarobila naša vojska, nebi znali šta bi s njin, pa bi ga bacili živog u Kevinu jamu. Budući da nisu bili u partiji, Ajštajna i Niels Bohra bi zaposlili u kakav peradarnik da skupljaju jaja, kolju i čepušaju kokoši.
Takvin našin poduzetnicin obećala Vlada da će in dat novaca za poticanje proizvodnje. Sada se ljudi ne mogu čudon načudit kako su naša vlada i ministar financija Ivan Šuker naglo i iznenadno postali pametni. Ko se ne bi čudija? Bojin se da su in se oči otvorile od kad su pročitali ono tvoje pismo o poticanju i da si in nekotično posta instruktor. Sad san se uzbriga, obečaju li oni poticaj radi onog ostalog iz tvog pisma, di mi pišeš da je malo dolara u Texasu išlo u poticaj, nego da je to potaklo vaše muljatore da te pare strpalju u svoje džepove. Kod nas je vazda bilo, a takve i pisme pišemo: "Pola pije, pola Šarcu daje". Naša vlada još ne govori da jekod nas kriza, more bit da će unda kad i te pare od poticanja naši vridni poduzetnici jame. Za sada je kod nas, onako kako si mi ti pisa da je kod vas: "resesija". Oće li kad bit krize? Vidit ćemo.
Takvin našin poduzetnicin obećala Vlada da će in dat novaca za poticanje proizvodnje. Sada se ljudi ne mogu čudon načudit kako su naša vlada i ministar financija Ivan Šuker naglo i iznenadno postali pametni. Ko se ne bi čudija? Bojin se da su in se oči otvorile od kad su pročitali ono tvoje pismo o poticanju i da si in nekotično posta instruktor. Sad san se uzbriga, obečaju li oni poticaj radi onog ostalog iz tvog pisma, di mi pišeš da je malo dolara u Texasu išlo u poticaj, nego da je to potaklo vaše muljatore da te pare strpalju u svoje džepove. Kod nas je vazda bilo, a takve i pisme pišemo: "Pola pije, pola Šarcu daje". Naša vlada još ne govori da jekod nas kriza, more bit da će unda kad i te pare od poticanja naši vridni poduzetnici jame. Za sada je kod nas, onako kako si mi ti pisa da je kod vas: "resesija". Oće li kad bit krize? Vidit ćemo.
Eto rodjače moj, kad čitan novine, vidin da svi troše, ono šta imaju i ono šta nemaju. kod nas ljudi troše na ono šta in triba i na ono šta in ne triba. ljudi prodaju ono šta imaju i ono šta nemaju. država također prodaje ono šta je njezino i ono šta nije njezino.
Kad rodjače moj ostavin novine i zađen iz kuće, i progledan svojin očima oko sebe, tamo sve drugačije: Kud god se okrenen oko sebe vidin ljude kako čeprkaju po kantama za smeće tražeći plastične boce.Vidija san nikidan svoga bivšeg radnog kolegu kako izlazi iz kante za smeće, nisam mu se od stida moga javit, nego san glavu okrenija na stranu ki da ga ne vidin. A koji pametan čovik, kakav vridan radnik. Po dućanin žene kupuju uvelo povrće jer je jeftinije, na pazaru u posljepodnevnim satima skupljaju ostavljeno povrće. A koje su to pametne i vridne radnice bile. Koga god sritnen od poznanika, baren jedno iz obitelji prima socijalnu pomoć, a država mu je stavila zabilješku na didovinu i tako ga opljačkala. Umirovljenici imaju mirovinu od koje ne mogu podmiriti režijske troškove. Država, ki niki kapitalisti svoje radnike zapošljava na crno. Jamci plaćaju kredite umjesto onih koji su ih digli, ili in banke otimlju stanove i didovinu.
Rođo moj, jedna mi polovica mozga kaže da se troši na velko , a druga polovica mi kaže da nema više ko tošit i da je polovica naroda gladuje. U glavi mutno, mozak mi se zauzla i na tvoje pitanje o potrošnji ne znan šta bi ti odgovorija. Pita san Puzdru da mi od popomogne razmrsit ovu našu situaciju i moj mozak šta mi se zapetlja, a on mi kaže da to ne more niko kod nas ni u svitu, jer da more, da bi dobija onu najveću nagradu šta se daje za ekonomiju. Kad san mu reka da ti ipak moran štagod napisat, reka mi je da ti poručin ovo:
"Od kad' je svijeta i vijeka, bila kriza ili recesija uvjek je bilo onih koji su kupovali ili prodavali. Postoje dokumenti iz kojih se vidi, da su primjerice u vrijeme nerodice naši Imoćani, ne imavši što za prodat, svoju djecu priko Biokova odvodili u Makarsku i prodavali u ropstvo za veslače na letačkim galijama. Dobro je ako država ima jednako onih koji kupuju koliko onih koji prodaju,bolje rečeno kad je sva prodaja jednaka kupovini, a najbolje je kad imamo viška za prodat, pa robu odnesemo u drugu državu gdje ima više onih koji kupuju i tamo na pazaru sve prodamo, a novce unesemo u svoju kuću. Naši umnici gotovo 20 godina u našu državu unose stranu, a naše novce šalju u tuđu. Normalno da ne možeš Eskimu prodavat led, a u Sahari pijesak, pa moramo proizvoditi ono što drugi nemaju. Što? To mora nanjušit' država i proizvodnju takvih roba poticat'. Naša vlast je 20 godina zakasnila poticat proizvodnju , mnoga produktivna poduzeća su propala jer su dospjela u ruke kojekakvih baraba koja ne razumiju ni proizvodnju ni tržište. Umjesto stvaranja razvojnih timova koji će unaprijediti i modernizirat iz komunizma nasljeđena poduzeća i državne instirucije - kako je primjerice još uvjek komunistička Kina - uz potporu države i bankarskih institucija Hrvatska se pretvorila u pazar tuđih roba. Industrijski proles koji je u Hrvatsku iz Jugoslavije donio samo goli život, počeo za goli opstanak dizat kredite kod stranih koferaša uz zelenaške kamate, kako bi došao do krova nad glavom. Ti i takvi bankarski koferaši ohrabruju našu sirotinju svim marketinškim trikovima, nukajući im sve više kredita dok ih nisu srozali na dužničko robstvo.
Država umjesto da je u svojim institucijama centralizirala mozgove koji bi odgovorno usmjeravala novac poreznih obveznika u razvoj kvalitetnih novih proizvoda, stvorila je birokraciju po političkim kriterijima, koju je infiltrirala u uspješna poduzeća, a ova je kočila razvoj, jer su gledali svoju korist, zanemarukući opće društvene interese države. protežirala predatorske instikte. Nije samo potrebno i nužno u državnu administraciju sakupiti pametne, još su joj potrtebniji čestiti. Jedan rimljanin je davno primjetio: Quid leges sine moribus proficiunt (Čemu zakoni gdje nema čestitosti). Postoje dvije teorije organizacije rada, marginalistička i bihavioristička. Marginalistička se zasniva na tome da je profit maksimalan u točki gdje se granični troškovi izjednačeni s nulom. Bihavioristička se primjenjuje u državmoj upravi, a zasniva na tome da se podređeni ponašaju onako kako žele nadređeni kako bi sačuvali radno mijesto ili eventalno napredovali. Sad zamislimo takvu organizaciju gdje su nadređeni nemoralni ljudi. Kad smo kod moralnosti za ilustraciju toga spomenimo Japan. To je jadna po svemu siromašna zemlja koju potres drma 30 puta dnevno. Tridesetih godina država je centralizirala mozgove i počela uvoziti Korejsku rižu koja je nekvalitetnija od njihove. Tu jeftinu su koristili za svoju prehranu, a onu svoju kvalitetniju su izvozili, a dobit su centralizirali u državnu riznicu. Iako je njihov car u to vrijeme bio bog, nije se mješao u rad tih svojih mozgova, već im prepustio da vode gospodarstvo i da stvaraju timove za pokretanje industrije. Ali Japanci nisu kao naše glavešine, kod njih postoji Boshido codex - codex samuraja, to jest kodex časti. Tamo je najviša čast čestitosto služiti državi. Kad' je 29. godine japanu loše krenilo u gospodarstvu, 24 ministra je javno na trgu u Osaki napravilo harakiri". Kod nas je po zlu krenulo, kad je ono naš Tuđman odredio da nas u Hrvatskoj ne smije biti više od 200 bogatih i prvi zatajio imovinsku karticu; kojekakvi gangsteri zaključili da je unosnije zaogrnut' se Hrvatskom zastavom i prekvalificirat' se za politiku, pa se uvalili u sve državne institucije u vrhu, a prema dolje po vertikali postavili svoje poslušne namjesnike - ne zna se dali su poslušniji ili šutljiviji. Zaredale pljčke ove naše beskrajno lijepe i bogate države sve dok se imalo što pljačkat, a plijen se ne ulaže u proizvodnju, nego na luksuz. Vide oni da se nema više što pljčkat pa digli strane kredite, te i to opljačkali, pa nam tako i dijeca opljačkana. Sad država nema za mirovine, za plaće državnih službenika, pa nametnula harač od 2% na manje i 4% za bolje plaće, a mirovine svela na socijalnu pomoć. Nakon ovoga država opet digla strani kredit i tako nam opljačkala unučad.
Država umjesto da je u svojim institucijama centralizirala mozgove koji bi odgovorno usmjeravala novac poreznih obveznika u razvoj kvalitetnih novih proizvoda, stvorila je birokraciju po političkim kriterijima, koju je infiltrirala u uspješna poduzeća, a ova je kočila razvoj, jer su gledali svoju korist, zanemarukući opće društvene interese države. protežirala predatorske instikte. Nije samo potrebno i nužno u državnu administraciju sakupiti pametne, još su joj potrtebniji čestiti. Jedan rimljanin je davno primjetio: Quid leges sine moribus proficiunt (Čemu zakoni gdje nema čestitosti). Postoje dvije teorije organizacije rada, marginalistička i bihavioristička. Marginalistička se zasniva na tome da je profit maksimalan u točki gdje se granični troškovi izjednačeni s nulom. Bihavioristička se primjenjuje u državmoj upravi, a zasniva na tome da se podređeni ponašaju onako kako žele nadređeni kako bi sačuvali radno mijesto ili eventalno napredovali. Sad zamislimo takvu organizaciju gdje su nadređeni nemoralni ljudi. Kad smo kod moralnosti za ilustraciju toga spomenimo Japan. To je jadna po svemu siromašna zemlja koju potres drma 30 puta dnevno. Tridesetih godina država je centralizirala mozgove i počela uvoziti Korejsku rižu koja je nekvalitetnija od njihove. Tu jeftinu su koristili za svoju prehranu, a onu svoju kvalitetniju su izvozili, a dobit su centralizirali u državnu riznicu. Iako je njihov car u to vrijeme bio bog, nije se mješao u rad tih svojih mozgova, već im prepustio da vode gospodarstvo i da stvaraju timove za pokretanje industrije. Ali Japanci nisu kao naše glavešine, kod njih postoji Boshido codex - codex samuraja, to jest kodex časti. Tamo je najviša čast čestitosto služiti državi. Kad' je 29. godine japanu loše krenilo u gospodarstvu, 24 ministra je javno na trgu u Osaki napravilo harakiri". Kod nas je po zlu krenulo, kad je ono naš Tuđman odredio da nas u Hrvatskoj ne smije biti više od 200 bogatih i prvi zatajio imovinsku karticu; kojekakvi gangsteri zaključili da je unosnije zaogrnut' se Hrvatskom zastavom i prekvalificirat' se za politiku, pa se uvalili u sve državne institucije u vrhu, a prema dolje po vertikali postavili svoje poslušne namjesnike - ne zna se dali su poslušniji ili šutljiviji. Zaredale pljčke ove naše beskrajno lijepe i bogate države sve dok se imalo što pljačkat, a plijen se ne ulaže u proizvodnju, nego na luksuz. Vide oni da se nema više što pljčkat pa digli strane kredite, te i to opljačkali, pa nam tako i dijeca opljačkana. Sad država nema za mirovine, za plaće državnih službenika, pa nametnula harač od 2% na manje i 4% za bolje plaće, a mirovine svela na socijalnu pomoć. Nakon ovoga država opet digla strani kredit i tako nam opljačkala unučad.
Sve se ovo počelo događat u ratu i nastavilo u poraću. Umjesto čestite građanske inteligencije tako zavladala državom opančarska aristokracija, proglasila da kilo mozga ne vrijedi više od 2 marke. Domoljubni i čestiti hrvatski branitelji kad su se vratili s bojišta, vidjeli da su im poduzeća uništena i rasprodana, a država od vrha do dna okupirana od neprijatelja opasnijeg od Jugosavenske armije i Šešeljevih četnika - ne mogavši sve to gledat, od tuge njh 1900 napravilo suicid. Ne zbog PTSP-a, kako to vlast želi prikazat', nego od tuge.Tako su i čestitost proglasili za psiho-devijantnost. Branitelje koji bi im ovdje mogli smetat' isporučili tuđem pravosuđu, tuđih država. Tužno, a istinito, oni generali koje progoni naše državno odvjetništvo i sudi naše pravosuđe, izjavili su da bi radije da im se sudi u Hagu. Sve ovo u poskupi izazvalo je nepovjerenje građana u državne institucije, te klimu beznađa i bezizlaznosti, što je u psihologiji poznato kao društveno strukturirani defekt - društvenu patologiju. Demoralizirana vojska bez povjerenja u zapovjedništvo gubi rat. Država u kojoj građani gube povjerenje u svoju vlast konvergira raspadanju.
Kristovi "ribari ljudskih duša" ušutili, prije bi kamenje progovorilo. Kad je ono kardinal Bozanić spomenio "grijeh struktura", odmah protiv njega ustala sva HDZ-ovski struktuirana piskarala, tvrdeći da je u crkvenoj organizaciji naj veći grijeh struktura, a potom i svi fratri u Trogirskoj zagori protiv njega potpisuju peticiju. Od tada on božićne i uskršnje poslanice izgovara opreznije.
čuvši kolika je cijena ljudskog mozga u našoj državi, isprepadala se humanistička inteligecija, od straha im se zavezali mozgovi - niti knjige pišu, niti narod osvješćuju. Kritička misao zamrla. Crne ptice - kao sa Van Goghove zadnje skike - nadvile se nad Hrvatskom, tama se spustila".
Kristovi "ribari ljudskih duša" ušutili, prije bi kamenje progovorilo. Kad je ono kardinal Bozanić spomenio "grijeh struktura", odmah protiv njega ustala sva HDZ-ovski struktuirana piskarala, tvrdeći da je u crkvenoj organizaciji naj veći grijeh struktura, a potom i svi fratri u Trogirskoj zagori protiv njega potpisuju peticiju. Od tada on božićne i uskršnje poslanice izgovara opreznije.
čuvši kolika je cijena ljudskog mozga u našoj državi, isprepadala se humanistička inteligecija, od straha im se zavezali mozgovi - niti knjige pišu, niti narod osvješćuju. Kritička misao zamrla. Crne ptice - kao sa Van Goghove zadnje skike - nadvile se nad Hrvatskom, tama se spustila".
Od kad je pra Duka iz Blizne oša ja ti vaku propovid nisan čuja. Nisan se nikad ni moga načudit zašto puzdre nije otiša u pratre, nego ga je djava odnija u ekonomiju. Da je pratar niko ga ne bi zva Puzdre, jer je ružno čut "pra Puzdre". Slušajuć ga tuga mi se oko srca obavila, zamračilo mi se prid očima, ne znan šta bi mu odgovorija, ni šta bi ga pita i meni ono malo mozga šta ga iman stalo. Za utjeku mi bog u sićanje posla pismu nikog našeg pisnika:
"Šiknit će iskra iz našeg kremena
Ili će nestat prokletog plemena
Ako ne, sam ću sazvat groma vatre
Da proklet narod satre".
Voli te tvoj rodjak Antiša.
Voli te tvoj rodjak Antiša.
